Suvremena likantropska fantazija, Dok zvijeri spavaju film je o čudovištu – svojevrsnoj vukodlaci / šumskoj dekli / vampirici-kodlakoj ali još i više o čudovišnom, budući da klasični ikonografski kanon za podžanr tipičnih motiva vrlo umješno preoblikuje, subverzira, apstrahira i raskalupljuje te u konačnici potvrđuje koliku potenciju i kritičku refleksivnost u sebi sadrže fantastički metaforički tropi. Njegova strava manje je karnalna a puno više internalna, psihološka, s bazom u socijalno-realističnom miljeu hermetičnog, destruktivno malomišćanskog danskog jutlandskog ribarskog naselja, čiji sumoran, ominozan, izolacijski pesimističan i besperspektivan zamrznut karakter priobalja izvrsno evociraju kadrovi Nielsa Thastuma, sporadično podsjećajući na fotografije finskog umjetnika Mikka Lagerstedta.
Naime, adolescentske promjene, tako često prezentirane u hororima – od raznoraznih poltergeistova i carriejevskih telekinetičkih moći, i ovdje su zauzele centralno opservatorsko mjesto – u nepripitomljivoj, dlakavoj djevojčici-ženi / ljepotici-zvijeri usherovski izoštrenih osjetila, čija tvrdoglava čudovišna nekonvencionalnost budi istinska čudovišta u primordijalno mizantropskim muškarcima koji mrze žene u spomenutoj represivnoj konzervativnoj sredini. Na taj način junakinjina metamorfoza postaje prezentant svojevoljnog i odgovornog prihvaćanja vlastite prirode i identiteta (svjesno odbija katatoničan, potisnut i pokoren aspekt vlastite psihe prikazan u majci vezanoj za invalidska kolica) i u tome leži subverzivnost čitavog djela, koje kao takvo suvereno stoji kao metafora za mnoge društvene predrasude, homoseksualnost primjerice. (Slični primjeri mogu se naći u književnosti - vilinska preobrazba heroine Aprylinne Pike u Krilima ili animagusna Mamoru Hosodina dječaka iz animiranog filma Djeca-vukovi.)
Stoga je prava šteta i razočaranje da Arnby svoj artistički minimalizam svojstven skandinavskom filmu, neminovno evocirajući kako Alfredsona i Vinterberga, tako i samog Dreyera te segmentno Von Triera (šifra: Lomeći valove), nesklapno i nesmotreno uništava prenagljeno induciranom progresijom klimaksa odnosno jednodimenzionalnim, prvoloptaškim i atmosfersko-tonski neusklađenim akcijskim raspletom koji u kontekstu narativne linije još donekle i funkcionira ali svakako je interuptivan refleksivnom simbolizmu subkonteksta djela. No, iako navedeno umanjuje cjelokupan dojam, još uvijek je Dok zvijeri spavaju film vrijedan gledanja te osvježujuć i inteligentan redateljski debi.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 11. svibnja 2015.