Možemo li u današnjem svijetu uopće biti sami? Ne onako kao idiotes, kao nesocijalizirani i društveno nedozreli, nego kao slobodni da odaberemo biti sàmi. Postoji li još uopće nešto takvo kao privatnost? Privatnost kao slobodna odluka da se, ponekad, suočimo sami sa sobom. Ontološka su to pitanja od presudne važnosti za globalno informacijsko-komunikacijsko, digitalno doba. Jer, privatnost je sloboda! (Ili pravo na privatnost, tj. biti sàm je sloboda.) Premisa je to koju u sebi nosi dokumentarni kino-hit Citizenfour (2014). Djelo Laure Poitras nagrađivano je na mnogim festivalima i smotrama temeljnog filmskog roda. No, tema koju donosi sve je prije negoli privatna. Naime, ovdje se radi o dinamičnoj (gotovo)dvosatnoj filmskoj pripovijesti o Edwardu Snowdenu. A njegova je priča, možda, najjavnija medijska storija u posljednje dvije godine. Negdašnji visoko kompetentni – i državnim tajnama bliski – državni službenik u američkoj NSA (National Security Agency / Nacionalnoj sigurnosnoj agenciji) odlučio je u lipnju 2013. izići u javnost sa strogo čuvanim fileovima i dosjeima o vladinu kršenju zakona o privatosti osobnih podataka. Time je zadan još jedan udarac SAD-demokraciji, zapravo slici o sebi što je ta globalna svjetska sila nastoji prezentirati svijetu.
Film započinje mističnim ugođajem autoričina glasa u mračnome podvožnjaku. Udvojeni ženski glas fingira dijalog između dvije osobe u konspiraciji. Anonimni enkriptirani e-mailovi počinju još od siječnja 2013. stizati na autoričinu adresu. U njima tajnovita osoba koja sebe naziva građanin-četiri najavljuje ono što će se zbivati koji mjesec kasnije pred filmskim kamerama. U samome prologu, pak, filma Laura Poitras podastire nam seriju video-dokumenata u kojima se najavljuje glavni optuženik cijele pripovijesti – NSA. Naime, ista se već dulje vrijeme na sudskim procesima pokušavala obraniti od optužaba koje je terete da nadzire svu komunikaciju među američkim građanima.
Zapravo, cijela priča datira još od zloglasnog Patriot Acta iz listopada 2001., kojim je Bushova državna administracija u bitnome ograničila slobode u „najslobodnijoj zemlji slobodnog svijeta“. Iako isprva namijenjen kontroli potencijalnih neprijatelja američke države i mogućih terorističkih organizacija, taj je dokument postao signumom globalnih, tektonskih poremećaja u području ljudskih i građanskih prava. S vremenom, kontrola što su je poduzimali državni dužnosnici Sjedinjenih Država proširila se i na cjelovit nadzor svih građana, i to ne samo u Americi nego i diljem McLuhanova „globalnog sela“. Ako uzmemo u obzir pretpostavke i postulate tzv. demokratskih sloboda, onda je jasno do kakvih je političko-ideoloških posljedica sve to dovelo. Naime, nakon afere WikiLeaks i globalne racije s težnjom da se diskreditira i uhiti Julian Assange (koji se i pojavljuje u filmu) američka se državna administacija suočila s još većim problemom. Uzdrmani su temelji njezina veličanstva – slobodne komunikacije!
Što je, zapravo, ta komunikacija kao ideologem par excellence suvremenosti? „Komunikacija je u digitalno doba dinamička, totalna, racionalna, imperijalna i planetarna razmjena informacija u procesu postajanja svijeta estetskim kodom tehnosfere.“ – reći će Žarko Paić, parafrazirajući Heideggera u svojoj knjizi Treća zemlja (Litteris, 2014). Što time hoće reći? To da je suvremenost tek „entropijski poredak umreženih društava kontrole“. A upravo se o tomu radi ako želimo doista shvatiti potku filma Laure Poitras. U doba kada se komunikacija drži temeljnom slobodom pojedinca u hiper-turbo- informacijski-dizajniranom svijetu, jasna je bijeda egzistencije svakoga od nas. U doba kada je integralna stvarnost uništila svaku sposobnost imaginacije koja nam je preostala i učinila nas abonentima svakovrsnih digitalnih gadgeta, i sam se pojam slobode sasvim izvitoperio. Zašto bismo nešto zamišljali kada je već za nas sve virtualno izmišljeno? Zašto uopće maštati, kada nam je sve tu, na dohvat jednog klika? Konačno, zašto bismo uopće razgovarali kada tako dobro komuniciramo?
Edward Snowden postao je ikonom suvremenog, digitalnog pokreta otpora. Nakon anonimnog i (zapravo) impotentnog (virtualnog?) Occupy-aktivizma, on se pokazao kao pojedinac koji će se odlučno suprotstaviti samovolji vlade. Struktura moći cjelokupnog biopolitičkog stroja-žudnji razotkrila se u svojoj nagosti (Agamben). No, što smo dobili tim razotkrivanjem? Jesmo li doista – osvješćivanjem činjenice da svakoga od nas u svakome trenutku elektroničke komunikacije netko nadgleda – postali pametniji? Ili, možda, paranoičniji? Film Citizenfour ostavlja nas u mnogim dilemama i nelagodama. Laura Poitras, zasigurno, znade kako dramaturški uobličiti svoju priču. Tomu smo svjedočili u putešestviju dvojice usudnih suputnika, u njezinu izvrsnom filmu o Guantanamu, The Oath (2010).
Ovdje se priča najvećim dijelom odvija u hotelskoj sobi u Hong Kongu. Kroz osam dana snimanja autorica svjedoči – sada već povijesnom – susretu novinara Guardiana Glenna Greenwalda i Ewena MacAskilla sa Snowdenom. Dakle, inscenacija je to koja u sebi nosi autentičnost zbiljskog događaja. Između 3. i 10. lipnja 2013. Snowden je iz anonimnog službenika NSA postao zvijezda. Postao je movie-star!? „Vrlo dobar je to film sa sjajnim glavnim glumcem.“ Iznad svega, protagonist filma je i, najdoslovnije, autentičan! Naravno, i iz toga proistječu sve nelagode vezane uz ovu filmsku priču. Je li Snowden istinski heroj koji će pokrenuti lavinu otpora prema sveopćem „društvu kontrole“? Ili je on tek izuzetan pojedinac nakon kojeg će sve ostati isto? Efektan je sam završetak filma; razderani papirići s tajnim porukama o otporu, možda, ipak bude nadu.
Ali, kako se suprotstaviti sveproždirućem Molohu globalne komunikacije? Ljudi su se nakon odgledanog filma u kinu možda i zamislili nad time. Ipak, iza projekcije Jedanaest od njih dvanaest odmah je posegnulo za svojim mobitelima! To je bio – „čin slobode“? Držim, ipak, da je u pravu stari dobri La Boetije s tezom o „dobrovoljnom ropstvu“. 11/12 nas – iako možda nesvjesno (Freud) – radosno štuje zlog gospodara „umrežena društva kontrole“!
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 30. travnja 2015.