Film Bijeli bog grana se u tri dijela, a započinje situacijom koja nas smješta u poznati i mnogo puta viđeni obiteljski kontekst. Majka odlazi na višemjesečni službeni put u Australiju i malodobnu kći Lili (Zsófia Psotta) ostavlja s njezinim ocem, svojim bivšim suprugom. Lili s ocem ima problematičan i otuđen odnos. Jaz između njih dvoje dodatno produbljuje prisustvo psa Hagena, s kojim je Lili vrlo vezana i kojega otac ne želi prihvatiti u svoj stan. Upoznavanje gledatelja s figurom oca poprima simboličke konotacije. Prvo slijedi idilična scena u gradskom parku gdje se Lili igra s psom, a potom se radnja premješta u klaonicu u kojoj otac procjenjuje kvalitetu mesa. Prilikom prvoga susreta s njim naturalistički smo izravno suočeni sa životnjom kojoj deru kožu te je pripremaju za mesnicu a potom i konzumaciju na stolovima mađarskih obitelji. U filmu Kornéla Mundrucza cijela je država pretvorena u svojevrsnu klaonicu, a otac je na strani koljača, što će imati utjecaja na daljnji razvoj radnje i odnosa s Lili.
U prvom segmentu pratimo zajednički život Lili i Hagena pod paskom neprijateljski nastrojena oca i sadističkih stanara u njegovoj stambenoj zgradi. Susjedi su špijuni režima te su poticani da promatraju svoje sustanare i dojavljuju vlastima njihove nedozvoljene aktivnosti poput držanja nepoželjnih pasa. Time nas djelo izravno uvodi u društveni i politički kontekst. U državi je na snazi gotovo nacistički zakon prema kojem vlasnici pasa, koji nisu čistokrvnih pasmina, dakle posrijedi su mješanci, državi moraju plaćati novčanu pristojbu. Riječ je, politički gledano, o vrlo zanimljivom postupku. Nacionalistička i gotovo totalitarna administracija premijera Viktora Orbana svakako se može pronaći u filmu kao nevidljivi sustav kontrole koje upravlja iz pozadine. U dvadeset i prvom stoljeću postizanje nacionalne kohezije stanovništa u europskim zemljama možda nije moguće postići tako što bi ih se ujednilo u ljubavi prema zajedničkom neprijatelju, recimo nepodobnim etničkim, nacionalnim, vjerskim i inim skupinama, nego se to čini na izmješten, posredan način.
Kada ne možete povezati ljude ljubavlju tako da im nađete zajedničkoga ljudskoga neprijatelja, postavlja se pitanje tko preostaje? Odgovor je jednostavan – oni koji su bespomoćni i ovisni o ljudskoj pažlji. U Bijelom bogu to su životinje, odnosno psi koji nemaju pedigre. S jedne strane, vlasnici pasa mješanaca ne žele plaćati državi pristojbu pa ih ostavljaju na ulicama gdje ih sakupljaju brutalni šinteri te ih odvoze u šinteraj. S druge strane stanovnici Budimpešte iskazuju zajedništvo u neprijateljstvu prema mješancima jer su navodno prljavi, nasilni, odnosno – jer nisu čistokrvni i autohtoni. Posrijedi je prikaz političkog i društvenog inžinjeringa koji se promiče u alegoriju bilo kojeg oblika opresije te nastojanje da se ona zbaci.
Stoga odnos prema psima mješancima u filmu Kornéla Mundruczóa predstavlja vrlo aktualnu političku alegoriju u kojoj psi simboliziraju ljudsko stanje. Danas su posrijedi psi, a sutra će možda već biti riječ o nepodobnim ljudima mješancima, koji će biti svođeni na animalnu razinu. Prikaz šinteraja i eutanazije pasa koji imaju ozljede ili tjelesne nedostatke blisko je nacističkom uklanjanju osoba koje se zbog fizičkih ili mentalnih zakinutosti nisu uklapale u koncept nadmoćne arijevske rase. Šinteraj je tako sa svojim kavezima, čuvarima, salama za uspavljivanje ekvivalent koncentracijskom logoru u kojem se daleko od očiju javnosti rješavalo onih koji su bili nepoćudni.
U drugom segmentu priča Lili i Hagena se razdvaja jer otac ostavlja psa na ulici. Lili ga pokušava pronaći, a pas kreće u pustolovinu budimpeštanskim ulicama te sumnjivim kvartovima. Lili je na putu odrastanja i ulaska u adolescenciju što uključuje stjecanje novih iskustava, ali i razne strantputice, pa se treba izboriti za svoje mjeste kako u obitelji tako i među vršnjacima. Hagen također prolazi niz brutalnih iskustava u rasponu od bijega šinterima do borbi pasa te konačnoga zatočenja u šinteraju. Redatelj nas neprestano pokušava postaviti u pseću poziciju, odnosno perspektivu Drugoga, što je postignuto obilnim korištenjem subjektivnih kadrova. Između Hagena i Lili postavlja se paralelizam jer se oboje trebaju naučiti nositi sa svojim okruženjem te postati brutalni da bi preživjeli.
Mundruczó pažljivo koncipira ciklički oblikovanu narativnu strukturu. Film započinje na kraju drugog segmenta te se otvara prizorom u kojem Lili na biciklu naoko bježi od čopora pasa. Na kraju drugoga segmenta redatelj nas ponovno vraća na početni prizor za koji se ispostavlja da nije progon. Nakon toga Bijeli bog kreće prema svom razrješenju i na vrlo intrigantan način promeće se u svojevrsni horor. Psi ubijaju čuvara u šinteraju i bježe, nakon čega kreće osvetnički pohod na one koji su ih zlostavljali. Djelo se počinje poigravati sa stavovima i naklonostima gledatelja. U klasičnoj horor priči navijali bismo za protagonista pozitivca naspram njegova progonitelja. Sada se uloge progonitelja i progonjenoga mijenjaju pa gledatelj počinje navijati za progonitelje da se osvete onima koji su ih mučili zbog svoje uskogrudnosti i zatucanosti.
Bijeli bog spoj je uzmemirujućih prizora zlostavljanja životinja te emocijama nabijenih prizora, premda film nikada ne upada u jeftin i manipulativan sentimentalizam. Redatelj izvrsno orkestrira masovne prizore, a pustolovine četveronožnoga junaka postavlja u maniri uzbudljivoga akcijskoga filma, iako je djelo, u cjelini gledano, za nijansu predugo.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 29. travnja 2015.
