Dietrich Brüggemann kao temelj za djelo uzima narativ o četrnaest postaja križnoga puta Isusa Krista. Transponira ih na suvremenu životnu situaciju protagonistice Marije (Lea van Acken) koju slijedi kroz svojevrsnih četrnaest filmskih poglavlja, kako bi oblikovao priču o odrastanju i njegovim stranputicama, ali postavljenu kroz prizmu uskogrudna vjerskoga fanatizma.
Četrnaestogodišnja Maria živi u južnoj Njemačkoj sa svojom obitelji, koja pripada rigidnoj katoličkoj sekti Društvo Svetoga Pija XII., poznatoj po doslovnim interpretacijama tradicionalnoga katoličkoga nauka, koja odbacuje sve inovacije Drugoga vatikanskog koncila. Radnja se otvara u znakovitom trenutku – tijekom priprema za primanje sakramenta potvrde. Prvo je poglavlje filma naslovljeno Isusa osuđuju na smrt te nas znakovito uvodi u problematiku djela i naznačuje motivaciju za djelovanje protagonistice. Redatelj pažljivo komponira statičan kadar koji traje više od deset minuta. Kamera obuhvaća stol čiju središnju poziciju zauzima otac Weber (Florian Stetter), a oko njega su porazmješteni njegovi učenici, što uz pedantno postavljeno osvjetljenje gotovo poprima ikoničke i simboličke karakteristike. Otac vrlo nadahnuto upozorava učenike da trebaju izbjeći vražja iskušenja suvremene konzumerističke kulture koja nalaže da se bjesomučno uživa. Kada Weber misli na odricanje i užitak, on to poima vrlo rigorozno i uskogrudno pa iskušenje predstavljaju i beznačajne pjesme popularne glazbe, odjeća, hrana, dakle sve ono što mlade može potaknuti da posrnu u taštinu. Kada pita za koga se trebaju žrtvovati njegovi mladi vjernici – odgovor je obitelj, shvaćena u vrlo širokom smislu kao zajednica svih vjernika.
Uvodna sekvenca ne samo da otkriva fanatičan i tradicionalistički vjerski kontekst kojega će film secirati, nego daje naznake i o Marijinom putu te sugerira ishod njezine priče. Ona se među učenicima ističe svojim angažmanom i znanjem, a nakon završetka poduke znakovito ostaje sama u prostoriji kako bi dodatno popričala s Weberom, čime se postavlja njezina izdvojenost i posebnost. On joj nudi keks, a ona ga odbija jer keks, beznačajan kakav jest, ipak predstavlja jedno od iskušenja. Marijin je problem što uskogrudne poticaje svećenika shvaća odveć doslovno, jer nije dovoljno što su njegova tumačenja sama po sebi vrlo kruta, te odlučuje žrtvovati vlastiti život u zamjenu da njezin nijemi mlađi brat Johannes (Linus Fluhr) progovori.
Film je građen od svega četrneast kadrova, odnosno svaka postaja Marijina križnog puta jedan je kadar sekvenca koji se odvija u precizno definiranom prostoru. Brüggemann vrlo pedantno komponira kadrove koji su posve statični, iznim triju koji uključuju pokrete kamere pa Križni put karakterizira velika formalna strogost i promišljenost. Kako bi naglasio vizualne i simboličke aspekte kadra, redatelj usmjerava glumce da se kreću od ili prema kameri. Promjenom fokusa dobiva krupne planove, a glumci izlaze i izlaze iz kadra. Time često zadobiva vizualne karakteristike religijskih slika, posebice u trenucima kada su protagonisti smješteni u totale. Primjetno je poigravanje sa simbolizmom pa, primjerice, svi satovi staju u tri sata, vrijeme Isusove smrti. Učestala je uporaba krupnih planova, posebice u kontekstu glavne protagonistice, čime se naglašava njezinu predanost i ustrajnost, što je dodatno dočarano odličnom glumačkom kreacijom debitantice Lee van Acken.
Četrnaest postaja kroz koje Marija prolazi gradiraju njezinu fanatičnu predanost, koja je suprotstavljena brojnim preprekama na koje nailazi u svojoj okolini. Društveni kontekst se pritom grana na dva pola. S jedne se strane nalazi njezina iznimno religiozna obitelj koju predstavlja kruta, stroga i hladna majka (Franziska Weisz), čija lišenost emocija te fanatičnost istodobno fascinira i zastrašuje. Nastojanje protagonistice da se što više primakne vjerskom idealu često se ukrštava sa svakodnevnim obiteljskim dužnostima te se kosi s dobrim i poslušnim, bespogovornim ponašanjem koje majka očekuje od svoje djece. Obiteljski odnosi vrlo su pažljivo postavljeni pa majka predstavlja majku krokodila koja ne pušta djecu iz svojih ralja te ih usmjerava putem vlastitoga vjerskoga fanatizma. Otac (Michael Kamp) sasvim je pasivan i utišan te također pod utjecajem majke. S druge strane nalazi se škola i ostale međuljudske interakcije u kojima se Maria ne snalazi jer okolina ne shvaća njezinu vjersku gorljivost, a odnosi s mladićima počinju predstavljati tjelesno iskušenje kojih se ona kloni jer su „prljava i grešna“. Podcrtano je to u podzapletu sa školskim kolegom Christianom (Moritz Knapp), koji pripada protestantskoj vjerskoj skupini koja kršćansko naučavanje shvaća vrlo slobodno pa u ckrvi, među ostalima, pjevaju jazz i gospel skladbe, što se kosi s Marijinim naukom. Tu redatelj ironično izokreće rodne uloge: Marija je u poziciji Isusa Krista, a Christian Marije Magdalene.
Drugi znakovit prizor koji ilustrira raskorak između protagonistice i njezinih vršnjaka je sat tjelesnoga odgoja na kojem Maria odbija sudjelovati u vježbi jer u pozadini svira hit pjesma iz osamdesetih godina prošloga stoljeća The Look grupe Roxette, za koju kaže da predstavlja sotonističku glazbu. U tome trenutku i ostala djeca odbijaju izvršiti vježbu jer smatraju da je Maria zbog vjerskih razloga neopravdano privilegirana u svjetovnoj školi.
Iako Križni put progovara o teškoj problematici, redateljev je pristup satiričan, što se postiže kroz neprestano konfrontiranje Marijinih hiperboliziranih težnji, koje graniče s narcističkim, i okoline koja prijeti da je u njima osujeti. Više od odnosa vjerskoga i svjetovnoga film, kroz prizmu odrastanja, razmatra sraz vjerskoga fanatizma i modernoga načina života. Marijine osjetljive tinejdžerske godine, koje sugeriraju začetak stjecanja životnoga iskustva te snažnijih interkacija s okolinom, neprestano se sukobljavaju s ničim opravdanim odricanjem koje joj se nekritički nameće kroz obiteljski i vjerski odgoj. Film se stoga na vrlo aktualan način bavi stranputicama vjerskoga fanatizma kroz psihološki uvjerljivo produbljenu priču o djevojci koja nije dobila priliku odrasti na odgovarajući način.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 21. travnja 2015.
