Razumijemo li mi, današnji, umjetnost? Govore li nam doista nešto djela iz takozvane povijesti umjetnosti? A slikarstvo? Razumijemo li, opet, mi današnji digitalni – u eri posvemašnje dominacije slikovnosti nad riječju – slikarstvo? I kako uopće pojmiti umjetnički genij u okviru tehnološke produkcije stvarnosti? Mike Leigh rijedak je svat u suvremenoj kino-umjetnosti. Njegova predanost tzv. kriškama života nešto je što nam već više od četiri desetljeća pruža azil u svijetu filma. Taj „filmski pjesnik svakodnevice“ i možda „najveći majstor detaljistike“ odlučio nas je ovoga puta vratiti u vrijeme kada je to doista značilo – biti umjetnikom.
Mr. Turner (2014) filmska je priča o zadnjih nekoliko godina eponimnog slikara. Joseph Mallord William Turner obilježio je englesko i europsko pejzažno slikarstvo i ostaje jednim od najvažnijih britanskih slikara uopće. Njegov je pristup prirodi kao izvoru sve umjetnosti bio sve samo negoli konvencionalan. To što je on bio tražio od umjetničkog prikaza ono je sublimno. Motivi iz naravi za njega su bili nadahnuće što crpi snagu same te naravnosti. Leigh se obraća ovoj osobnosti kunsthistorije na samo njemu svojstven način. Njegova J.M.W. Turnera utjelovljuje glumac karakterističan za Leighov svijet. Timothy Spall osebujna je pojavnost toga svijeta. Nezgrapan, zdepast, groteskan... ali u njegovoj unutarnjosti čuči prikrivena snaga plemenitosti. Posebice je to vidljivo u, možda, Spallovoj najvećoj ulozi, očajnog taksista u autorovu remek-djelu Sve ili ništa (All or Nothing, 2002.) gdje fizičkom gestom i licem, ali i maestralnom jednostavnošću verbalnog iskaza, iskazuje sav bol egzistencije. Leigh, doista, nije mogao izabrati boljeg protagonista za svoj film.
Uvodni kadar-sekvenca filma vodi nas u Belgiju gdje do naslovnog junaka stižemo nakon duge vožnje kroz pejzaž s vjetrenjačom; slijedi razgovor dvije flamanske seljanke, da bi tek nakon nekoliko minuta dospjeli do lika samog slikara koji skicira motiv za svoje umjetničko djelo. Isti nas uvod suočava i s najboljim oprimjerenjem onoga što Turner radi u svojem artizmu. Fotografija u Leighovu filmu (potpisuje je Dick Pope) kod eksterijera u najvećoj mogućoj mjeri odražava slikovnost sa samih umjetnikovih platna. Prelijevanje sunčeve svjetlosti, ali i sva druga atmosferska zbivanja u tome imaju svojeg udjela. Doista, neki kadrovi Leighova filma poput su Turnerovih slika. Engleska polja i livade pri tome su motivi koji se bore s onime koji je velikom slikaru najzanimljiviji: morem i zbivanjima na oceanskom prostranstvu.
Kakav je Turner bio čovjek? Na povratku u London on ulazi u veliki stan-atelje u kojem ga služi vjerna Hannah (Dorothy Atkinson). Njezina blaga retardiranost pobuđuje u gledatelju filma neupitan osjećaj sažaljenja prema tom liku. Turnerov odnos prema Hannah, u najmanju je ruku, preziran. Ona ga, pak, obožava. Groteskna simbioza tih dvaju likova podcrtana je u zadnjem kadru. Nakon protagonistove smrti, Hannah dezorijentirano baulja po mjestima gdje je veliki slikar koračao. Turner je bio oženjen Hanninom sestrom Sarah Danby (Ruth Sheen). Ona ga povremeno posjećuje, podsjećajući ga na njegovu bešćutnost prema njoj i njihove dvije kćeri. Turner je vrlo vezan uz svojega oca Williama (Paul Jesson). Isti je vrlo rano prepoznao u sinu umjetnika te je posljednje godine života posvema posvetio njegovu talentu. Nakon očeve smrti, Turner preživljava duboku stvaralačku krizu i traži novo uporište za nastavak artističke karijere. Pronalazi ga u engleskom lučkom gradiću Margate. Na jednome od svojih čestih putovanja kroz Englesku i Europu, Turner ovdje ponovno dobiva nadahnuće. Njegova nova muza je udovica Sophia Booth (Marion Bailey). Boraveći inkognito kod nje, on svoju egzistenciju opet čini uzbudljivom. (Naravno, svakom je pravom umjetniku potrebito neko uzbuđenje kao hrana kreaciji.) Ako mu je Hannah bila tek povremeni seksualni objekt, Turneru je Sophia bila ultimativni životni suputnik s puno razumijevanja i... ljubavi. No, je li sam Turner davao ljubav?
Iz Leighova filma ocrtava se jedino osobnost umjetnika kao ekscentrika. Njegovo je suodnošenje s najbližima, blago rečeno, prezirno. Jedino što u njemu budi osjećaje tek je – umjetnost. Tako ga zatječemo pored klavira kako pjeva Purcellovu skladbu Didonina tužaljka grubim, no iskreno uživljenim glasom. Jednako tako, pravu će ostrašćenost pokazati na predavanjima o umjetnosti, a ganuće pred slikom svog suvremenika Constablea. Međutim, kod Leighova (i Spallova) Turnera prevladava cinizam. To će, vjerojatno biti i najveći problem s mogućom empatijom gledatelja. Njegov je odnos s Hannom te onaj prema bivšoj supruzi Sari i njihovim kćerkama Evelini i Georgini uvijek preziran. Ali je takav ne samo prema njima. I prema svojim suvremenicima, tj. kolegama s Kraljevske umjetničke akademije, često iskazuje sarkazam. Takav je i u svojem kontaktu s enfant-terrible slikarom Haydonom (Martin Savage). Mogli bismo ga nazvati i škrcem, ali i dickensovskim likom. Naime, svojom fizionomijom te gestom frktanja Spall pomalo podsjeća i na Scroogea.
Film Mr. Turner suočava nas i s pojavom izuma fotografije, koja će bespovratno utjecati na sudbinu slikarstva kao umjetnosti. Kako bi rekao Walter Benjamin u svojem čuvenom tekstom o Umjetnosti u doba tehničke reprodukcije, pojavom mehaničkog medija fotografije, umjetnička je slika izgubila primat u prikazivanju stvarnosti. No, jednako se desilo i fotografiji u suočenju s filmom! Turner u sekvenci filma i sebe pohranjuje u jednoj degerotipiji. No, kako na koncu stoji Mr. Turner u međuodnošenju triju umjetnosti: slikarstva, fotografije i filma? Mike Leigh pokušao nam je približiti jednu umjetničku biografiju. U tome je bio historiografski korektan, vizualno upečetljiv, ali i pomalo (digitalno!) hladan. Naime, Leighov filmski brand bioje prepoznatljiv iz već spomenutih slices of life. Protagonisti iz srednjeg i nižeg sloja britanskog stanovništva, što ih utjelovljuju glumci koji obično provedu i do šest mjeseci na zajedničkim improvizacijama, dio su navlastitog redateljeva svijeta. Leigh je, dakle, bio najuvjerljiviji u gorkim, no opet toplim prikazima svakodnevnih briga i nesnalaženja svojih likova u suvremenim okolnostima. U filmu Mr. Turner njegov pristup djeluje hladno, racionalno i znanstveno. Primjerice, epizodna uloga škotske znanstvenice Mary Sommervile koju tumači omiljena redateljeva glumica Lesley Manville – doimlje se bespotrebnom.
Nakon toplog filma o izmišljenim, sretnim ljudima Još jedna godina (Another Year, 2010.), u kojem je Leigh pokazao rijetko majstorstvo građenja filmske priče, ovdje u priči o stvarnoj osobi djeluje hladno. J.M.W. Turner je kao filmski lik u posvemašnjoj subordinaciji prema velikim slikarevim platnima što ih gledamo u filmskoj slici i zapravo su ta platna zbiljski protagonisti ovoga kino-djela. Ako je Turner bio veliki slikar, Mike Leigh je još uvijek veliki filmski autor. Nadam se da će to opet i dokazati u svojim narednim kino-kriškama života.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 13. travnja 2015.