Kada ekranizirate roman u kojem su autor ili autorica cijepljeni od osjećaja za naraciju, a pritom im nepremostiv problem predstavlja konstrukcija bilo koje rečenice složenije od jednostavne pa promišljanja glavne protagonistice djeluju kao nepismena zbrka čudnih reakcija, usporedbi i promišljanja, trebate biti zaista nesposoban scenarist da napišete gori tekst od predloška kojega adaptirate. Stoga se Kelly Marcel nije trebala osobito truditi prilikom prekrajanja nečitkoga romana E. L. James. Mogla je uložiti minimalni trud da postigne puno bolji rezultat u odnosu na izvornik. Navedeno, recimo, znači da je samo trebala čvrsto koncipirati priču i izbaciti nebulozno sročena promišljanja junakinje Anastasije Steele (Dakota Johnson) te ih zamijeniti dijaloškim izlaganjem, koje je primjerenije filmskom mediju. To je i učinila, kao što je i iz priče nastojala ukloniti i mnoga problematična mjesta predloška, ali ipak nije uspjela daleko dogurati. Priča filma, koja je temeljena na starom klišeju neugledne djevojke koja upoznaje svoga princa na bijelome konju (ovdje rekonceptualiziranom psihopatološkim obratom), ostala je tanašna i nedostatna za dvosatno trajanje jer prave akcije sadrži zapravo vrlo malo.
Nedostatak fabularnoga štofa redateljica Sam Taylor-Johnson pokušala je popuniti zabavama, raskošnim ručkovima i večerama, vožnjama helikopterom te s nekoliko umivenih sadomazohističkih seansi sa stilistom, koje je režirala suptilnošću Adriana Lynnea i Zalmana Kinga. Navedeno znači da filmskih Pedeset nijansi sive imaju jednako smisla kao i Devet i pol tjedana (1986) netom spomenta dvojca. Kao što je šminkerski projekt Lynnea i Kinga, koji se nije izdizao iznad razine jeftinih made for cable TV mekih pornića, nastao kao izravan produkt kulturne klime osamdesetih godina prošloga stoljeća, tako je i djelo Sam Taylor-Johnson rezultat svoga doba u kojem granica između fantazije i stvarnosti više ne postoji i u kojem žudnje pojedinaca slobodno slijede kapitalističku logiku. Danas je očito jedina mogućnost za žanr melodrame da slijedi neumjerenu konzumerističku logiku pa će tako Anastasija u filmu lišenom pravoga raspleta svesrdno i bez promišljanja prihvatiti skupocjeni automobil koji joj poklanja predmet njezine žudnje. Emocije i autentičan međuljudski odnos zamijenili su skupe večere, egzotična prijevozna sredstva, brendirana odjeća i slična dobra putem kojih se protagonisti povezuju.
Možemo slobodno ostaviti po strani silne polemike o tome znači li ovaj film veliki povratak erotske problematike u komercijalni film. Ona je uvijek bila prisutna, ali u svom umivenom, često puritanskom i licemjernom obliku, pa ni ovaj film nije iznimka. Ozbiljene seksualne maštarije i fiksacije mladoga bogataša Christiana Grayja (Jamie Dornan) inscenirane su u stiliziranoj, šminkerskoj, videospotovskoj maniri, lišene erotizma, smisla i psihološke uvjerljivosti. Umjesto kreativna potencijala seksualnog užitka, on je demoniziran i vezan uz psihopatološko. Redateljica fetišistički kadrira različita seksualna pomagala u Grayevoj crvenoj sobi prilikom čega se ponaša kao da je otkrila nepoznati kontinent, a tijela protagonista objektivizira u maniri softcore pornića njemačke produkcije. Silnu energije troši da bi pripazila da joj plahta ne sklizne u krivome smijeru te otkrije više golotinje nego što bi joj cenzori mogli tolerirati. Umjesto toga mogla se više usredotočiti na razvijanje likova i njihova odnosa, koji neprestano balansiraju na granici banalnoga te prijete da posrnu u parodiju.
Anastasia je koncipirana kao predfeministička žena koja pati od malograđanskoga koncepta ljubavi te se ponaša prema melodramatskom diktatu: ona bi željela monogamnu zajednicu s jednim idealnim muškarcem uz kojega će biti cijeloga života, s kojim će izaziti na večere i u kinodvorane te se pojavljivati u javnosti. Želi da ona i Christian čine sve što čine normalni parovi. Christian je pak ocrtan kao čovjek koji pati od ozbiljnih psihičkih problema te mu ne bi naodmet bilo da posjeti psihijatra. Utjelovljuje maskulino kapitalističko načelo vladanja drugima i njihova podređivanja vlastitim ciljevima. Kaže tako Christian da on ne vodi ljubav, nego jebe – žestoko! Kao kapitalist posjednik podjednako vlada dobrima i drugim ljudima, koji su također svedeni na objekte čiji je položaj redovito reguliran ugovorima. Christian provocira Anastasijinu malograđanštinu, a ona provocira njegovu psihopatologiju i težnju za dominacijom tako što ga neprestano drži na distanci. Međutim, njezino povremeno popuštanje rezultat je straha da će ako bude previše izvoljevala ostati bez svog muškarca. Tijekom filma on nju potiče da se opusti, a na njega da počne iskazivati osjećaje. To je uglavnom postupak na temelju kojega redateljica i scenaristica stereotpino nastoje razviti dramsku napetost ne shvaćajući da im je protagonistica koncipirana poprilično retrogradno.
Pritom dinamika razvoja odnosa Christiana i Anastasije počiva na banalnim dijalozima koji su toliko grozno sročeni da se gledatelj u kinu crveni od srama zbog glumaca koji su ih prisiljeni izgovarati. S takvim scenarističkim materijalom ne trebaju nas čuditi niti beskrvne glumačke kreacije Dakote Johnson i Jamieja Dornana. Anastasijine pitanja „zašto ne možemo biti poput drugih parova?“, „zašto me želiš kazniti?“, „kakva ti se trauma dogodila u prošlost?“ ili izave „kazni me da te mogu razumjeti!“ naprosto su jezive. S druge strane, seksualno je prikazano kao destruktivno te u trenutku kada Taylor-Johnson i Marcel počinju Christianove sklonosti tumačiti traumom iz djetinjstva cijeli film zapada u jeftin i neprobavljiv psihologizam. Jednom se manipulativnom muškarcu nastoji pridodati doza humanosti jer je, eto, patio zbog loše majke koja je bila prostitutka i narkomanka. Zbog loše žene-majke on sada ima potrebu kažnjavati žene u svom životu. Pritom je cijeli sadomazohistički kontekst demoniziran jer je publici trebalo dati oduška jer bi joj saznanje da se neki ljudi možda u ovakav tip odnosa mogu upuštati iz čistoga užitka moglo biti silno zazorno.
© Dejan Drurić, FILMOVI.hr, 8. travnja 2015.
