Film To dolazi započinje tipičnim žanrovskim klišejem. Posrijedi je prolog u kojem djevojka usred bijela dana u negližeu i crvenim štiklama bjesomučno trči po ulici i travnjacima svoje prigradske ulice. Sjeda u automobil i odvozi se na jezero gdje vodi kratki, očito oproštajni, razgovor sa svojim ocem. Nakon toga, sljedećeg jutra, pronalaze je masakriranu na obali jezera. Poslije takvog uvoda, koji djeluje kao generično recikliranje općih mjesta horora, ne očekujete mnogo od filma Davida Roberta Mitchella. Kako radnja bude dalje napredovala, ovaj će vam se prolog sve više činiti kao nostalgična posveta žanrovskom naslijeđu koje će se i dalje obilno koristiti u rasponu od prikazivanja grupe mladih ljudi koji počinju izlaziti te upoznavati svijet zabave i tjelesnosti, jezivih kuća, prijetećih pojava iza zaključanih vratiju te nezaobilazne teme seksualne inicijacije. To dolazi vrvi brojnim referencama na horore osamdesetih i njihov ideološki podtekst, a najizraženija je upravo na Johna Carpentera, ne samo kroz seciranje suburbije nego i putem glazbene podloge Richa Vreelanda.
Nakon prologa radnja se premješta u predgrađe Detroita. Mitchell vrlo živopisno rekreira atmosferu razdoblja koje nikada nije jasno naznačeno, no sudeći po evokativnom soundtracku koji počiva na sintetskim zvukovima te neobičnim modnim izričajima protagonista, nedostatku kompjutera i mobilnih telefona, za pretpostaviti je da je posrijedi kraj osamdesetih ili početak devedesetih godina dvadesetoga stoljeća. Međutim, neki od likova koriste e-čitače, a propast Detroita znakovita je za posljednjih nekoliko godina, što u gledatelja stvara konfuziju, koja je jedan od načina da se postigne dezorijetacija. Lišavanje konkretnog vremenskog pozicioniranja samo je jedna u nizu redateljevih strategija kojima nastoji ostvariti učinak aluzivnosti. Posrijedi je djelo koje se za razliku od većine žanrovskih izdanaka neprestano igra skrivača s gledateljima te im nikada u cijelosti ne otkriva o kakvom je zlu ili nadnaravnoj sili riječ, kako je nastala i čemu teži. Naspram toga, Mitchell polagano nastoji gradirati napetost, a naglasak na aluzivnosti i nedorečenosti u prvi plan stavlja oniričko ozračje i osjećaj paranoje kojim je obuzeta protagonistica Jay (Maike Monroe) i njezini prijatelji, a koji se prenosi i na gledatelja. Nevedeno je mnogo bitniji postupak u stvaranju jezive atmosfere nego standardni prizori iznenađenja, kojih film, naravno, nije lišen.
Redateljava suburbia nije idilična kako bi se to moglo očekivati. Kuće i okućnice često su oronule, a obitelji posrnule. Grupica tinejdžera na koju je radnja usredotočena u potpunosti je lišena roditeljskoga nadzora. Oni se ili uopće ne pojavljuju ili su anestezirani svojim porocima pa su protagonisti prepušteni sebi. Granica između predgrađa i grada je zaoštrena, što gledatelj može rekonstruirati na temelju niza naznaka. Posrijedi je također jedna od bitnih žanrovskih dihotomija. Primjerice, Yara (Olivia Luccardi) kaže da su joj roditelji uvijek branili da prijeđe određenu ulicu iz razloga što predstavlja granica između grada i predgrađa. Bogata atmosferičnost filma dodatno je razrađena putem oslikavanja detroitske propasti. Što se protagonisti više približavaju gradu, to stambene zgrade i industrijska zadnja postaju oronuliji. Urbano je svojom dekadencijom prijeteće, no ovdje se izokreće situacija jer suburbija postaje poprište neobjašnjiva terora. Narativni okidač je seksualni odnos između Jay i mladića Hugha (Jake Weary), nakon kojega joj obznanjuje da joj je prenio svojevrsno prokletstvo te joj daje savjete kako da izbjegne zlo prije nego ga putem seksualnoga odnosa penese drugoj osobi. Ako je kojim slučajem zla sila ubije, prokletstvo će se vratiti natrag osobi koja ga je prenijela, odnosno Hughu.
Smještanje radnje u osamdesete/devedesete godine znakovito je jer je posrijedi razdoblje koje je u povijesti horora ostalo upamćeno po reakcionarnim ostvarenjima koja su zrcalila puritanizam i hipokriziju reganovske ere. Kako je istaknuo Robin Wood, zlo, odnosno čudovište se sada počinje osvećivati za oslobođenu seksualnost i emancipaciju žena pa ono utjelovljuje superego koji se buni protiv društvene i moralne transgresije. Naoko priču o demonskoj sili koja se prenosi seksualnim odnosom možemo dovesti u kontekst ovoga puritanskoga kažnjavanja zbog nedozvoljenoga užitka koji nema nikakvu svrhu osim sebe samoga, no Mitchell zanimljivo izokreće situaciju. Jay u konačnici neće kažnjena jer preživljava. Horor kao žanr ima tendenciju da tijekom razvoja radnje ubija jednog po jednog protagonista, što je ovdje iznevjereno jer većina protagonista preživljava. Stoga bismo mogli zaključiti, a s obzirom na spomenuto oniričko i paranoidno ozračje filma, da To dolazi ne povezuje seks s prekoračenjem i moralnim kažnjavanjem, nego teror premješta na unutrašnju, psihološku razinu. Muški prijatelji Jay, primjerice, spremni su spavati s njom i preuzeti prokletstvo na sebe, posebice anksiozni Peter (Keir Gilchrist) koji žudi za seksualnom inicijacijom. Stoga je ovo film koji ispod horor plašta progovara o potisnutim strahovima i anksioznostima odrastanja. Znakovito je da su protagonisti često prikazani u pokretu – na biciklima ili u automobilima – prema nepoznatim pravcima poput grada, sugerira svojevrsni proces i trajanje. Odrastanje samo po sebi jedan je tegoban proces s neizvjesnim rezultatom.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 9. travnja 2015.
