Filmski veteran Sidney Lumet i u poznoj životnoj dobi sposoban je snimiti velik film, o čemu svjedoči kriminalistička drama s elementima trilera Dok vrag ne sazna da si mrtav, koja je u zagrebačkim kinima prošla bez velike reklame i sa samo jednim terminom u manje posjećenom multipleksu. Priča koju je Lumet ispričao u ovom napetom dvosatnom ostvarenju govori o dvojici braće, korpulentnom i frustriranom mešetaru nekretninama Andyju (vrlo dojmljivi Philip Seymour Hoffman) i mršavom, pasivnom i strašljivom Hanku (također sjajan Ethan Hawke). Našavši se u financijskim problemima i ne znajući kako dalje s bračnom i životnom monotonijom, Andy predlaže bratu da zajedno dođu do novca pljačkom. Međutim, ne bilo kakvom: Andyjev lukavi plan počiva na pljački draguljarnice njihovih roditelja. Oni bi dobili odštetu od osiguranja, a braća na jednostavan način riješila novčane probleme. Naravno, stvari krenu po zlu: u pokušaju pljačke ubijena je njihova majka koja se neočekivano tamo zatekla, a otac se zarekne da će pronaći ubojicu s obzirom da policija to nije bila u stanju učiniti. Nakon što ga trag dovede do vlastitih sinova, stari Charles (Albert Finney) treba donijeti konačnu presudu...
Iako nije subverzivan niti posve nekonvencionalan, novi (a nadajmo se, ne i zadnji) film Sidneya Lumeta vrlo je snažno ostvarenje u kojem se naturalističkom, a ipak vrlo uglađenom fotografijom, fragmentarnom kronologijom (priča se odvija retrospektivno, pri čemu pratimo zbivanja iz vizure svakog lika) te dinamičkom kamerom stvara dojam tjeskobe i arhetipskog sukoba između braće. Težište je dvojako: s jedne se strane fokus nalazi na odnosu Andyja i Hanka, dijametralno suprotnih likova od kojih je jedan nezadovoljan dekadentni broker, a drugi bojažljiv ljubavnik i rastavljeni roditelj djeteta za kojeg mora plaćati preskupu alimentaciju. Takva snažna dinamika između dva lika, aktivnog i pasivnog, lukavog i blentavog, zaslužna je za dramatski naboj filma i ujedno predstavlja njegovu strukturalnu okosnicu.
Drugo težište također je arhetipske naravi: to je odnos oca prema sinovima i snažna odluka da se s njima obračuna nakon što shvati da su oni krivci za smrt vlastite majke. Film stoga iznosi na vidjelu tipičnu psihoanalitičku situaciju koja je sadržajno postala vidljiva tek nakon radikalnog reza, odnosno pokušaja pljačke. Ona je, dakle, motiv koji pokreće sukob koji je već tinjao, ali je krvavim raspletom doveden do kulminacije. Dojmu napetosti pridonose i vremenski skokovi koje Lumet koristi da bi pojačao dramatičnost: retrospektivno pripovijedanje iz nekoliko perspektiva polako odmata i poneke skrivene događaje i okolnosti, kojima se pojedini lik razotkriva u ponešto drukčijem svjetlu.
Neki komentatori odmah su zapazili da Dok vrag ne sazna da si mrtav izgleda poput tipična filma braće Coen, tematski, vizualno i glumački bivajući veoma nalik ostvarenjima poput Krvavo jednostavnog ili Farga. Doista, Lumetov je redateljski senzibilitet srodan Coenovima, ponajprije po načinu na koji pripovijeda priču i kompleksnom pristupu temi društvene pravednosti. Međutim, ovaj film mnogo je bliži njihovom recentnom ostvarenju Nema zemlje za starce; preciznije rečeno, dijametralno je suprotan od njega. Naime, i Lumetu kao i Coenovima kriminalistički okvir trilera uglavnom služi da bi ukazali na dramatičnost međuljudskih odnosa, nemoć pravnog sustava i propast moralnih vrednota. Zapravo ih ne zanima puka forma kriminalnog čina. U tom smislu priča o braći koja odluče opljačkati vlastite roditelje govori o društvu u kojem više ne postoje tradicionalni moralni kodeksi, kao i o pojedincima čijim životima vlada dosada (Andyjev bračni život bez strasti i prepuštanje narkoticima, nasuprot Hankovom životarenju, lošem odnosu s bivšom suprugom i djetetom za koje se financijski skrbi).
No, za razliku od bespomoćnog šerifa kojeg kod Coenovih glumi Tommy Lee Jones, ovdje pravda ipak biva zadovoljena: otac je ujedno i arhetipski otac-ubojica iz temeljne psihoanalitičke literature, kao i pojedinac koji uzima pravdu u svoje ruke nakon što policijski sustav zakaže. Ovo preklapanje suverenosti (vlast nad životima svoje djece i pravno-kaznenog suvereniteta kojega bi trebali personificirati državni organi) predstavlja onu nultu točku koja u Nema zemlje za starce ostaje nedosegnuta. Istinska tema obaju filmova stoga nije u tolikoj mjeri propitivanje društvenog morala, nego urušavanje unutarnjih normi kao rezultat sloma društveno kodificiranih pravila ponašanja.
Iz tog razloga loši obiteljski odnosi nisu rezultat poremećene društvene normativnosti, nego upravo njihov uzrok. Dok se za Coene u njihovim novijim ostvarenjima tema moralnosti preklapa s temom nemoći društvenog sustava da se uhvati u koštac s kriminalom i hladnokrvnim ubojicama, za Lumeta je obiteljsko nasilje istovjetno uspostavljanju društvene pravednosti u izglobljenom svijetu lišenom moralnih temelja. Izvršavanje pravde stoga je mnogo više od osvete oca nad bešćutnim sinovima: ono govori o tome da se zločin može iskorijeniti samo u njegovim temeljima, unutar obiteljske drame kojoj je sustav tek izvanjski horizont događanja. Zločin se, kao da kaže Lumet, događa zbog životne monotonije, on nije perfidna i glamurozna gesta nego nastaje zbog seksualnog nezadovoljstva, manjka očinske ljubavi i preskupe alimentacije. Andy se pretvara u serijskog ubojicu i pljačkaša: takva transformacija nije izravna posljedica neuspjele pljačke obiteljske draguljarnice nego njezin sporedni efekt, ono što se moglo dogoditi i bez obiteljske tragedije koja je ovdje samo ubrzala slijed zbivanja.
"Budi pola sata u raju, sve dok vrag ne sazna da si mrtav" – tako glasi čitava rečenica od koje je Lumet za naslov uzeo njen završni dio. Međutim, Andy i Hank su simbolički mrtvi i prije same pljačke, njima je raj podjednako daleko kao i pakao. Snaga filma nalazi se upravo u tome što pokazuje atmosferu čistilišta, tranzitne postaje na putu prema dolje u kojoj se likovi koprcaju nemajući nikakvog izbora osim slijediti svoje mračne porive. Iskupljenja zapravo nema: unutrašnji pakao mnogo je snažniji od onog izvanjskog, a pored njega se i ubojstvo vlastite majke ne doima toliko strašnim koliko pomisao na besmisao vlastitog, praznog i promašenog života.
© Tonči Valentić, KULISA.eu, 19. rujna 2008.
