Ljubav i očaj

Kosac, red. Zvonimir Jurić

• 
  
  Čovjek je doista malen ispod zvijezda. Naoko simbolično iskazan, ovaj izrijek zapravo priziva nešto Realno. I doista, malenost čovjeka pokazuje se u detaljima koji život znače. Uhvatiti, pak, te detalje umijeće je istinskog umjetnika. Nešto što nije tek techné, spravljanje novoga i drukčijeg, već i poiesis. Poiesis je ono što čini stvaralaštvo, proizvodnja kozmičke istine nas i svijeta. Zašto takav, bezmalo patetičan uvod u prikaz jednog (tek!) filma? U čemu je svrha takovog pristupa kulturnome artefaktu? Pa upravo stoga što je umijeće prikaza detalja koji život znače toliko rijetko. Kosac (2014) je drugi samostalni, cjelovečernji igrani film Zvonimira Jurića. (Sjetimo se, njegovo dosad najdojmljivije ostvarenje Crnci (2009) ko-režija je s Goranom Devićem.) Prvi samostalni Jurićev film, još tamo iz 2003., Onaj koji će ostati neprimijećen – neobična priča o anđeoskom biću što dolazi pomiriti posvađeni par i koje donosi ljubav – već je dao naslutiti da se radi o vrlo osebujnom autoru. Jurić je, naime, mnoge manje u naraciji negoli u ozračju.
  
  Već uvodni kadar Kosca, noć s poljem kukuruza, znak je te atmosferičnosti. Nijednog trenutka nadalje ne sumnjamo da se radi o ozbiljno promišljenu filmu. Kosac je misaon od prvoga do doslovno posljednjeg kadra, psa uz zdjelicu vode. Jurićev je film, uvjetno, sastavljen od tri narativne osi. Prva je ona Ivina. Ivo (Gregurević) je čovjek koji radi u poljoprivrednom kombinatu i kojeg upoznajemo na noćnoj berbi kukuruza u spomenutom polju. Svojim traktorom pojavljuje se kao svjetlo u tmini koje ugleda Mirjana (Karanović) nakon što krene u potragu za pomoći, jer joj je, zbog nestanka goriva, stao auto. Oboje su... sam(c)i. Susret dvoje usamljenih ljudi upalit će, uz pomoć Ivina traktora(!), svjećicu – nade. Ivo ima prošlost koja je obilježena zločinom. Taj će se, pak, njegov zločin pokazati toliko fatalnim da će, nakon kratkog bljeska nade, doći smiraj. Smiraj će biti ultimativan koliko je to uopće moguće. Dolazi kosac čijoj kôsi nitko ne može izmaći – smrt. Jurić gradi ozračje svog Kosca upravo na višeslojnosti te ultimativne metafore.
  
  Druga narativna linija pripovijesti uvodi se iste noći preko Josipa (Igor Kovač). Do njega Mirjanu doveze Ivo zbog goriva, jer on radi na benzinskoj pumpi. Josip će Mirjani okriti događaj iz prošlosti koji kazuje da je Ivo svojedobno bio u zatvoru zbog silovanja. Ona će osjetiti neizmjerni strah, ali će se ipak vratiti u njegov traktor. Dugi kadrovi noćne vožnje koji se usredotočuju na njihova lica, gradivni su momenti onoga što toliko nedostaje u hrvatskom filmu – suspensea. Jurić ovdje uvodi jedan od trenutaka kojim nosi umijeće svoje detaljistike. Detalj ključa koji je ispao iz Mirjanine torbe, a kojeg Ivo zadržava biti će, najprije, zlokobnom slutnjom, a kasnije katalizatorom Ivina smiraja.
  
  Nakon što Mirjana ode s Ivom u dugu mračnu noć, Josipa zatječemo u kafiću u kojem njegov brat Dado (Ćosić) slavi potvrđenu trudnoću svoje djevojke. Tu vidimo čitavu galeriju likova karakterističnog slavonskog mikrokozmosa. Iz razgovora u pijanome ozračju saznajemo da su se tu skupili umirovljeni ratnici poznatog nam zbiljskog rata s ovih prostora. (Uostalom surovost rata i usud tragedije Jurić nam je, zajedno s Devićem, podastro i u Crncima). Opet će jedan detalj ostati dojmljiv i u ovoj liniji priče. Damir Bartol Indoš lik je u kojemu se očituje, slutimo, PTSP, uz posve osakaćenu, autističnu nijemost.
  
  Josipa, pak, muči neka mračno opterećenje prošlosti, zbog kojega je drukčiji. Saznajemo da je i on sam. Nema djevojku, a prijateljevo nametanje cure biti će uzrok spriječena fizičkog obračuna. No, Josipova tjeskoba ima i drugi uzrok. Njegova će dojava o Ivinu odlasku s Mirjanom biti otponcem tragičnog kraja filma. Preko dvojice policajaca koji prekidaju noćno ispijanje čaja u Ivinu trošnom stanu u kombinatu, u igru ulazi i nositelj treće narativne linije. Policajac Krešo (Nikola Ristanovski), zbog te će dojave, tijekom noći preispitati cijeli svoj život. I to gotovo bez riječi. Krešo stanuje u trošnoj kući s nevjenčanom ženom Anom (Lana Barić). Ona ga dočekuje u krevetu, nakon iscrpljujuće brige za njihovo bolesno dijete. Kako je Krešo zaboravio antibiotik za njega, opet će se i on vratiti u dugu mračnu noć. Tamo će se desiti ponovni susret s Ivom, ovoga puta ultimativan. Željko će na koncu, u svoj skromni dom odvesti Ivina crnog psa, poetski znak blizine s njime.
  
  Jurić svoj film gradi strpljivo, ali suvereno i s potpunom kontrolom pripovijesti. Odmjereni dugi, ali opet ne predugi kadrovi, precizno upravljaju već spomenutim ozračjem. Sumornost, te neka prigušena emotivnost proizlaze iz bliskoga zadržavanja kamere na licima protagonista. Ivo ne govori puno, Josip tek nešto više, dok Željko ostaje gotovo nijemim u postavu filmske priče. Upravo to stvara dojam da se Jurić služi eminentno filmskim jezikom, kako bi prenio svoju umjetničku poruku. Priča nam se stoga čini i realnijom, zbiljskijom. Dijalozi su šturi i upravo stoga su i slojevitiji i semantički bogati. Jednostavno, takova verbalna šturost omogućuje promišljanje pozadine izrečenog. Primjerice, u tom smislu sjajno ozračje ocrtava Anin razgovor sa Krešom u kojemu se miješaju njezina ljubav prema njemu, ali i očaj zbog situacije. Odmah nakon toga, Jurić nam podastire detalj dječjih igračaka na stolu. Jednostavnošću te scene razotkrivaju se još dublji slojevi narativne linije. 
  
  Uz duge, statične kadrove, autor pridružuje polu-subjektivne kadrove pojedinih protagonista kada ih kamera prati s leđa. Oni se zatim pretvaraju u objektivne kadrove u koje oni ulaze baš, kako rekoh na početku, maleni ispod zvijezda. Ali svi ti kadrovi-sekvence u strogoj su funkcionalnosti misaone dimenzije filma. Poentiranje cijele, pak, pripovijesti sadržano je u kadru kòse oslonjene o zid. U svojem doživljaju filma moram spomenuti još neke detalje koji su se na, vjerojatno nesvjesnoj, razini piscu ovih redaka učinili važnima. Prije svega, pjesma Kreše Blaževića i Animatora, Ostat ću mlad, u trenutku noćnog slavlja u baru, bile su mi melankoličnim prisjećanjem na sretnu prošlost generacije. Konačno, jedna od posljednjih sekvenci filma, u kojoj se u krupnome planu vide usnula Ana i još neusnuli Krešo, uz krevetac djeteta, budi opet nostalgiju za nečim svakome čovjeku bliskim, a uvijek bespovratno zagubljenim.
  
  Bez sumnje, Jurić je dokazao da se radi o izuzetno suptilnom filmskom autoru. Uz Žuti mjesec iz omnibusa Zagrebačke priče te uz politički katarzičke Crnce, s Koscem Jurić dosiže vrh dosadašnjeg opusa i pokazuje se jednim od najvažnijih hrvatskih filmskih redatelja.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 10. ožujka 2015.

Piše:

Marijan
Krivak