Smještanje radnje u prostor oaze vrlo je znakovito. Ona predstavlja područje u nepovoljnom okruženju pustinje gdje postoji dovoljna količina vode da bi se mogao održati život – kako biljni i životinjski tako i ljudski. Time simbolizira mjesto suživota – zeleni otok okružen neprijateljskim okolišem prijetećim po život. Film se odvija u geografski ovjerenoj oazi. Timbuktu se nalazi u zapadnoafričkoj državi Mali, a vjeroispovijest većine stanovništva je islam. Iako ustavom sekularna država, 2011. godine u sjevernim su dijelovima države uvedeni šerijatski zakoni. Zaoštravanje vjerske situacije nalazi se u temelju filma Timbuktu uglednoga afričkoga redatelja Abderrahmanea Sissaka, inače porijeklom iz Mauritanije, kojega istodobno možemo shvatiti kao umjetnički protest, kao prikaz ljudske drame te seciranje pogubnih posljedica vjerskoga fundamentalizma koji predstavlja prijetnju temeljnjim ljudskim vrijednostima. Oaza u djelu ima i svoju simboličku vrijednost. Posrijedi je miran otok gdje ljudi smireno žive u prijateljskom ozračju svoje svakodnevne živote, međusobno kontaktiraju, ustaljeno obavljaju svoje prakse i rutine. Iako je prikaz svakodnevnoga života u Timbuktuu tek naznačen, bez podrobnijeg seciranja, on je daleko od svake idealizacije. Prodor vjerskoga fanatizma, međutim, predstavlja nasilan prekid njihovih tradicija i načina života te nezaustavljivo stvara ozračje terora i nepovjerenja.
Film se znakovito ostvara i zatvara istim kadrom – prikazom progonjene životinje u bjesomučnom bijegu. Nakon početnoga kadra, autor prikazuje grupu džihadista, odnosno vjerske policije koja je očito potpomognuta stranim kapitalom. Naoružana i u skupocjenim vozilima ulazi u Timbuktu te proglašava šerijatske zakone. Situacija u gradu je paralelizirana prikazom samovoljnog nomadskoga života pastira Kidanea (Ibrahim Ahmed), koji s kćerkom Toyom (Layla Walet Mohamed) i suprugom Satimom (Toulou Kiki) živi u šatoru na rubu pustinje u blizini naselja te strahuje od novonastale situacije. On će igrom slučaja biti osuđen na smrt zbog ubojstva koje je nenamjerno počinio. Asocijativno se u završnici Toya uspoređuje s progonjenom životinjom, čime redateljeva poruka postaje jasna i zastrašujuća: kakvu će budućnost imati djeca pod represivnim sustavom, posebice kada svi koji imaju sekularni svetonazor budu uklonjeni?
Redateljev tretman vjere prilično je intrigantan. Posrijedi nije antireligijski film, nego djelo koje nastoji pokazati da vjerski fanatizam predstavlja najveću opasnost upravo po vjeru samu i njezino održavanje. U nizu prizora autor suptilno naznačava da je pitanje vjere zapravo stvar odnosa moći u društvu. Oni koji se prikazuju kao bolji vjernici od drugih terorom i zastrašivanjem ostvaruju vlasti nad drugima pri čemu se ne razlikuju pretjerano od primitivnih uličnih nasilnika kojima je netko omogućio pristup oružju. Time Sissako cikličkom strukturom filma također podcrtava povijesnu, kružnu narav religijskoga nasilja jer organizirane su se religije tijekom povijesti održavale i reproducirale upravo putem radikalnih obračuna protiv onih koji su se usuđivali široko razmišljati te proturječiti krutim dogmama, a pritom su koristile metode koje su mase učinkovito držale u podređenom položaju. Kada mladić džihadist otme lokalnu djevojku te je prisilno oženi, tamošnji vjerski vođa protestira i navodi razloge zašto po ljudskom i vjerskom nahođenju taj brak nije ispravan, no vođa džihadista mu citira riječi Proroka kojima nastoji pobiti njegovu tezu. Religija je stvar interpretacije te sukobi koje potencira rezultat su borbe za bolju interpretaciju, odnosno onu interpretaciju koja će osigurati veću podložnosti i opresiju običnih ljudi.
Džihadisti u Timbuktuu zabranjuju cigarete, alkohol, glazbu, nogomet te primoravaju žene da budu pokrivene. Međutim, sami pripadnici vjerske policije raspravljaju o nogometu te ga vrlo pomno, očito skrivećki prate. Abdelkerim (Abel Jafri), iako visoko rangiran među džihadistima, potajice puši, no ženi naređuje da pokrije lice jer pokazuje neprikladno ponašanje i nepoštivanje boga. Istodobno posjećuje Satimu uvijek u trenutku kada je njezin suprug odsutan, premda njegovo radikalno vjersko nahođenje kao kaznu za preljub propisuje smrt kamenovanjem. Kidane biva optužen za ubojstvo ribara nakon što ga je slučajno upucao tijekom sukoba oko ubijene krave, no u ime vjere fanatici bičuju i kamenuju ljude koji nisu učinili nikakvu moralnu transgresiju jer pjevanje, sviranje, seksualni odnosi izvan braka, razmjena nježnosti ne mogu se nazvati prijestupima. Pokazuje se što se događa kada pravne institucije države zakažu i budu zamijenjene vjerskim doktrinama. Djelo vrlo zanimljivo secira problematiku uvezenih ideja te njihovu nasilnu aplikaciju na kulturnu tradiciju koja s njima nema nikakvih dodirnih točaka. Uvezena vjerska policija, koja pridobija minornu lokalnu podršku, strano je tijelo u prostoru Timbuktua, kao i arapski jezik koji s Malijem nema veze. Lokalna luđakinja pritom funkcionira kao jedan od najbitnijih simbola u filmu jer njezina radikalna izmještenost ali i velika količina empatije izravno provocira nehumanost vjerskih fanatika.
O klasično složenoj priči ne možemo govoriti. Posrijedi je mozaik likova i situacija, svojevrsna meditacija o naravi i zlu vjerskoga radikalizma koji je karakterističan za većinu monoteističkih religija, što se samo razlikuje u stupnjevima eksplicitnosti. Scene vjerskoga nasilja – kamenovanja, bičevanja, strijeljanja, kontrapuntirane su meditativnim kadrovima pjezaža i okruženja te svakodnevnih aktivnosti, malih sitnica koje ljudima čine zadovoljstvo (pjevanje, druženje, nogometna igra). Prikaz svakodnevnoga života precizno je iscrtan. Riječ je o poetizaciji maloga i svakodnevnoga, sitnih radosti naspram ispraznosti i zla nasilja te fanatizma koji ubija radosti življenja. Redatelj je sklon poetskim i meditativnim kadrovima kao i totalima koji imaju metafizički prizvuk, što posebice do izražaja dolazi u lijepo postavljenoj sceni na rijeci nakon što Kidane ubija ribara. Njihova je funkcija da dodatno naglase ludost ničim opravdanog nasilja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 2. ožujka 2015.
