Bennett Miller (Capote, Igra pobjednika) otvara film skiciranjem životne situacije Marka Schultza (Channing Tatum), osvajača zlatne medalje u hrvanju na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. godine. Kratko predavanje nezainteresiranoj djeci u lokalnoj osnovnoj školi podcrtava njegove osnovne svjetonazorske konture. Shvaćamo da je posrijedi osoba oskudnih intelektualnih sposobnosti čiji se životni obzor isključivo svodi na sport koji trenira. Dodatno je to podvučeno njegovom svakodnevnom rutinom koja se veže uz naizmjeničan boravak na treninzima i bezličnom unajmljenom stanu. Miller metaforički karakterizira protagonista putem životnoga prostora u kojem boravi. Bezličnost egzistencije razbija jedino topao odnos s bratom mu Davidom Schultzom (Mark Ruffalo), koji je ujedno i njegov sportski mentor i partner te osoba koja se uvelike o njemu brine. Uvodni segmet filma razvija se sporo s oporim seciranjem životnih uvjeta protagonista. Gledatelj očekuje da će se djelo nastaviti u tonu biografskoga filma u kojem će redatelj pokušati izbjeći žanrovske zamke poput stavljanja većaga naglaska na intrige umjesto značaj osobe te hipertrofiju sentimentalnih prizora koji će nuditi velike životne pouke. Miller zaista više želi potencirati realističke strategije u koncipiranju priče i protagonista, a izbjeći problematična mjesta i krute žanrovske okvire.
Foxcatcher naoko je standardan biografski film, čija je priča pažljivo linearno-kronološki posložena te prati sistem uzroka i posljedica kroz koje se žele prikazati događaji koji su uvjetovali promjene u liku i njegovu načinu života. Posrijedi je tek vanjski okvir unutar kojega redatelj smješta preokupacije koje su njemu zanimljive. Prijelomni trenutak u priči je kada Mark prima telefonski poziv pomoćnika prebogate obitelji du Pont te mu zakazuje razgovor na imanju njezina nasljednika Johna E. du Ponta (Steve Carell). Prizor susreta dvaju protagonista odlično je postavljen. S jedne strane imamo nesofisticiranoga, neiskusnoga i naivnoga Marka, kojim je očito lako manipulirati i koji je privučen luksuznom ponudom. Njegov prvi dolazak na imanje precizno je postavljem postupkom očuđivanja. S druge strane imamo bizarnoga i ekscentričnoga multimilijunaša koji nudi gotovo faustovski ugovor sportašu i iz čije pojave neprestano probija nešto zastrašujuće. Atmosferičnost prizora dodatno je pojačana izvrsnim glumačkim kreacijama. Channing Tatum nikada se nije pokazao kao osobito ekspresivan glumac, no Miller je uspio iz njega izvući maksimum. Tatum odmjereno postavlja portret Marka Schultza kao slabo socijalizirana autsajdera koji teško uspostavlja odnose s okolinom i koji nema prave svijesti o naravi svijeta koji ga okružuje. Steve Carell fizički i psihički gradi du Ponta kao figuru koja ima brojne nerazriješene komplekse s kojima se ne zna nositi i iz čije pojave neprestano probijaju mračni porivi. U glumačkom trolistu treba spomenuti Marka Ruffala koji efektno utjelovljuje starijeg brata koji počinje shvaćati što se događa na bogataševu imanju, ali je nemoćan da išta promijeni.
Cijela je priča isprepletena oko tragičnoga događaja kada je 1996. godine očito psihički rastrojeni du Pont upucao Davida Schultza. Međutim, taj senzacionalistički segment priče redatelja osobito ne zanima, on je prikazan u epilogu, iako je mogao biti izostavljen, a naglasak je stavljen na aspekt priče koji se odvija u drugoj polovini osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća kada se Mark pridužuje du Ponotovu timu Foxcatcher čiji je cilj da Americi osigura zlato na narednim Olimpijskim igrama. Stoga bismo ovaj film više od biopica braće Schultz mogli shvatiti kao portret samoga du Ponta. Pritom Millera ne zanima toliko psihološko sjenčanje te traženja uzroka i posljedica njegove psihopatologije. Zanimljivo je da djelo nudi sasvim malo podataka o du Pontovu životu. Saznajemo o obiteljskoj lozi i bogatstvu, njegovim hobijima i fetišima te ponešto o odnosu s majkom Jean (Vanessa Redgrave), no to je autoru dovoljno da postavi konture za seciranje degenerirane aristokracije, što je u temelju ovoga djela. Njegovo naoko idilično imanje izokrenuta je verzija čarobnoga kraljevstva u kojem mladi sportaši predstavljaju projekciju njegovih neispunjenih želja. Time Markovo eventualno osvajanje olimpijskoga zlata za du Ponta ima jednaku težinu kao da ga je sam osvojio, odnosno on pati od iluzije da pobjedu prisvaja putem drugoga.
Kroz odnose du Ponta prema Marku, ostalim hrvačima iz tima Foxcatcher te majci probijaju osobne frustracije, neispunjene želje te nerazriješeni (psihoseksualni) kompleksi. Du Pont svim silama nastoji biti trener te da ga tako doživljavaju, no osim izdašnog financijskog zaleđa drugih kvaliteta i sposobnosti nema. U pozadini cijele priče nalazi se borba s majkom koja je očito cijeloga života utjecala na svog sina i njegove odluke. Najmučniji prizor u filmu je trenutak kada Jean ulazi u sportsku dvoranu tijekom treninga, a John nakaradno pokušava mladoga hrvača podučiti pokretima kako bi se pokazao pred majkom, iako je očito da o samom sportu zna vrlo malo. Stoga film djeluje kao svojevrsna kritika društvenoga sloja koji čini sve što želi činiti jer ima sredstva i utjecaje koji mu to omogućuju bez obzora na (ne)ispravnost ciljeva i sredstava kojima se to nastoji postići. Kao dodatak seciranju pervezirane aristokracije i njezina mjesta i odnosa prema američkom društvu, neizbježne su poveznice s nacionalizmom. Dinastija du Pont mnogo je učinila za svoju zemlju pa je i sam sport, kako to često biva, neraskidivo vezan uz nacionalizam. Jedna od bljutavih parola du Pontova jest da želi osvojiti zlatnu medalju upravo za Ameriku.
Prvi je dio filma bolji. Miller izvrsno uspijeva postići sugestivnu atmosferičnost koja graniči s jezivim. Svijet du Pontova imanja prikazan je gotovo kao paralelna stvarnost sazdana na svojim vlastiti pravilima čiji je on suvereni i zastrašujući vladar. Kada u priči veći značaj zadobije lik Davida Schultza, cjelina pomalo počinje gubiti na atmosferi i napetosti.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 25. veljače 2015.
