Ja i svijet oko mene

Birdman, red. Alejandro González Iñárritu

  • Birdman, red. Alejandro González Iñárritu

    Birdman
    se nastavlja na niz filmova koji tematiziraju i problematiziraju glumački poziv kroz prizmu suočavanja s prolaznošću, opadanjem slave i željom za potvrdom umjetničkoga kredibiliteta. Iñárrituovo djelo dobro je skrojen metafilm u kojim neprestano dolazi do urušavanja granica između filmske konstrukcije mogućega svijeta te referenci na iskustvenu zbilju. Riggana tako možemo pojmiti kao filmsku inkarnaciju samoga Michaela Keatona koji ga tumači. Istrošeni fiktivni glumac je prije nekoliko desetljeća imao zadnji filmski hit, odnosno posrijedi je bio serijal od tri filma koji se bazirao na liku superjunaka Birdmana. Nije teško zaključiti da je Birdman fiktivna referenca na Burtonova Batmana (1989) kojim je Keaton lansiran u rang glumačke zvijezde. Međutim, nakon nešto slabije gledanosti te manje kritičarske entuzijastičnosti oko njegova nastavka Batman se vraća (Batman Returns, 1992), producentska kompanija Warner Bros. odlučila je zamijeniti prema njihovoj procjeni za široku publiku odveć mračna Tima Burtona s mnogo prikladnijim i cirkusantski šarenim te kičastim Joelom Shumacherom. S Burtonom je otišao i njegov glumac, kojega je zamijenio tada publici atraktivniji Val Kilmer u trećem dijelu Batman zauvijek (Batman Forever, 1995).
    Birdman, red. Alejandro González Iñárritu
    To je samo jedna crtica iz povijesti komercijalnoga filma, no ostaje činjenica da su dva Burtonova Batmana bila i ostala najveći filmski hitovi u glumačkoj karijeri Michaela Keatona, koja je nakon toga krenula komercijalnom a manje-više i umjetničkom silaznom putanjom. Iñárrituovo djelo stoga funkcionira i kao svojevrsni podsjetnik na Keatonove glumačke mogućnosti jer je glumac ponovno pokazao izniman dar u prikazu široka opsega stanja i emocija u kojima se njegov protagonist nalazi i s kojima se suočava. Riggan je istodobno psihički preopterećen, mučen grižnjom savjesti, katkada ljut i bijesan, a potom krhak i ranjiv te dvoji kako o svom egzistencijalnom statusu tako i o vlastitim umjetničkim sposobnostima i talentina. Posrijedi je propitivanje krivih odluka te stjecanje svijesti o promjenama i nepovratnosti vremena. Keaton je imao dobru podrušku od svojih glumačkih partnera jer je Birdman film koji uvelike počiva na ansambl glumačkoj postavi: Naomi Watts ima upečatljivu epizodnu ulogu glumice koja želi uspjeti, Edward Norton je poprilično razigran kao egocentični kazališni glumac koji dodatno potiče Rigganove dvojbe, Emma Stone odlično utjelovljuje suvremenu generaciju koja živi na ultramodernim mobilnim telefonima i društvenim merežama te podcrtava generacijski sukob i nerazumijevanje oca koji je odrastao i vrhunce karijere doživio u jednom sasvim drugačijem dobu. Sraz Riggana i ostalih likova pridonosi humornom ozračju koje poprima elemente crne komedije, čime se donekle ublažava pesimistično ozračje svođenje životnoga računa. Iako se tematski nalazi na već poznatom terenu, scenarij, napose dijaloški dueli iz među likova, dobro su, odmjereno i živopisno skrojeni.
    Birdman, red. Alejandro González Iñárritu
    Birdman je priča koja se razvija na temelju ispreplitanja triju razina. Na prvoj je riječ o glumcu čiji su zvjezdani trenuci pročli i koji se ne želi pomiriti sa svojim statusom nekadašnjega zabavljača za široke mase. Stoga svoj umjetnički kredibilitet nastoji potvrditi režirenjem predstave na Broadwayu u kojoj ujedno glumi i glavnu ulogu. Prostorna dimenzija filma usko je ograničena na prostor kazališta u kojem se gotovo sva radnja odvija. Tu se mora nositi s glumcima u usponu, pretencioznim i ekscentričnim glumcima, nezavidnim produkcijskim uvjetima te zlonamjernim kazališnim kritičarima. Na drugoj razini pratimo Rigganove obiteljske odnose, napose s otuđenom kćeri, koja je u osjetljivom razdoblju nakon odvikavanja, te bivšom suprugom. Ta razina pomaže nam da rekonstruiramo intimnu prošlost protagonista kao što prva dodatno osvjetljava njegovu profesionalnu pozadinu. Druga razina također je najkonvencionalnija u filmu. Na trećoj razini pratimo odnos Riggana prema samome sebi, odnosno posrijedi je njegov proces preispitivanja i introspekcije, putem kojega otkrivamo njegove strahove, anksioznosti i dvojbe. Psihološki segment dodatno je potenciran uvođenjem motiva dvojnika: Riggan vodi dijalog sa svojim imaginarnim drugim, odnosno likom Birdmana kojega je nekoć utjelovio u komercijalno uspješnom filmskom serijalu. Birdman time predstavlja njegovu podsvijest – sjenu, koja potencira njegove najdublje strahove i nesigurnosti dok se pokušava nositi s novim dobom u kojem ne postojiš ako nisi na društvenim mrežana, što Riggan odbija činiti. Motiv dvojnika redatelju služi da bi dodatno pojačao psihološke tenzije u protagonistu dok istodobno vanjski okidači također uvjeruju njegovu krizu identiteta. Kazališna pozornica stoga u filmu na simboličkoj razini počinje predstavljati i prostor suočavanje sa samim sobom. Ostali likovi postavljeni su u relacionalan odnos prema Rigganu pa su svedeni na funkcije koje ga dodatno osvjetljavaju više no što su posrijedi samostalni likovi.
    Birdman, red. Alejandro González Iñárritu
    Emmanuel Lubezki (Gravitacija, Drvo života, Djeca čovječanstva), koji je na ovom projektu zamijenio inače stalna redateljeva snimatelja Rodriega Prieta, obavio je izvrstan snimateljski posao. Želja autora bila je da film djeluje kao da je snimljen u jednome kadru, a za to velik posao obavili i montažeri Douglas Crise i Stephen Mirrione, koji su imali zadatak da izbrišu rezove. Dinamična kamera i snimanje iz ruke Steadicamom čini glavni dio snimaka filma, što cjelini daje osobit ritam i atmosferu. Oni korespondiraju sa stanjem glavnoga protagonista jer nekoliko dana prije službene premijere predstave koju režira i u kojoj glumi turbulentno je i kaotično razdoblje koje je gotovo komorno svedeno na prostor zgrade kazališta, a što dodatno potencira Rigganovu psihičku i fizičku preopterćenost.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. veljače 2015.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji