Susret dviju kultura

Etami Borjan, Drugi na filmu. Etnografski film i autohtono filmsko stvaralaštvo, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2013.

  • Etami Borjan, Drugi na filmu: Etnografski film i autohtono filmsko stvaralaštvo, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2013.Etnografski film, dugo vremena u nas radije nazivan antropološkim, a najčešće klasificiran kao podvrsta dokumentarnog filma, pojavio se u ranom dobu kinematografije, na početku dvadesetoga stoljeća. Premda u najširem smislu u tu kategoriju pripada svaki film koji prikazuje život ljudi, uključujući i fabulativne igrane filmove, i premda mnogi od nas malne svakodnevno na televizijskim programima gledaju kakav etnografski dokumentarac, više ili manje populističkog usmjerenja, pojam etnografskog, odnosno antropološkog filma ne rabi se odveć često. Nije baš ni u uhu, ni na jeziku. Opći je dojam da taj naziv obuhvaća samo vrlo specijalizirana djela namijenjena tek uskom krugu stručnjaka i znanstvenika.

    Izvrsna knjiga Drugi na filmu: Etnografski film i autohtono filmsko stvaralaštvo hrvatske filmologinje Etami Borjan, proizišla iz njezine doktorske disertacije, a objavljena u nakladi Hrvatskog filmskog saveza, ne bavi se svim tananostima i zakucima mogućeg opsega polja etnografskoga filma, nego se ponajviše usredotočuje na ostvarenja znanstvenijeg usmjerenja i uporabne vrijednosti te na ona kojih je u posljednjih tridesetak godina sve više, a to su audiovizualna djela što ih u svoje i u ime svojih zajednica stvaraju takozvani autohtoni autori, dakle ljudi koji su standardno bili predmetom promatranja i proučavanja. Takve se kinematografije autohtonih kultura koje su opstale unutar suvremenih nacionalnih država sve češće označavaju sintagmom Četvrti film.

    Knjiga Drugi na filmu uvodno poglavlje posvećuje propitkivanju vezanom uz definiranje termina etnografski film unutar filmske taksonomije, u središnjem se bavi njegovom poviješću, da bi u zaključnom bio ponuđen djelomičan pregled novijih pravaca, metoda, autora i formi etnografskog filma koji se danas, opravdano, naziva postkolonijalnim. Postkolonijalnim zato što unatrag nekoliko desetljeća etnografske filmove naveliko snimaju i sami pripadnici kultura čije su način života, tradicija i drevni običaji u fokusu zanimanja etnografsko-antropološkog istraživanja. Kao što je u osnovi dobro znano, no generalno zatomljeno, antropološko proučavanje egzotičnih nam zajednica oduvijek je bilo koloniziranje drugim sredstvima, svojevrsno nastojanje dodatnog potčinjavanja nezapadnjaka pod krinkom navodnog pomaganja i civiliziranja. Civiliziranja navodno inferiornih kultura kojima civiliziranje po zapadnjačkim kriterijima nije ni bilo potrebno, a koji su u duboke i ozbiljne probleme uglavnom zapali tek u susretu s bijelim čovjekom.

    Autohtone kulture gotovo su redovito izučavane i sagledavane mjerilima kulture istraživača, bez osobitog respekta prema standardima i navadama naroda koji se proučava. Upravo to jedna je od razrađenijih i intrigantnijih tema koje Etami Borjan u knjizi Drugi na filmu razmatra iz specifičnog etno-filmskog očišta. Bilo da je inscenirao, bilo da je kamerom samozatajno opservirao, Zapadnjak je gotovo neizostavno nametao viđenje svoje kulture i subjekte snimao tako da zadovolji predrasude onih koji će filmski zapis eventualno gledati. Etnografski su filmovi vrlo često bili tek potvrda prethodno elaboriranih teza zapadnjačke kulture o, po njihovu mišljenju, zaostalim zajednicama na primjer Aboridžina, Inuita, latinoameričkih i sjevernoameričkih Indijanaca, Laponaca ili Sama, Ju/'hoansa koje smo nekoć znali kao Bušmane i inih.

    Prema primjerima navedenima u ovom štivu, u kolonijalistička vremena najpotentniji je put osmislio francuski filmaš Jean Rouch čiji su najpoznatiji filmovi snimljeni od sredine pedesetih do sredine sedamdesetih godina. Rouch nije hinio objektivnost nezamjetnog promatrača, niti je pristupao sa subjektivnom, unaprijed preciziranom idejom o konačnom rezultatu. Svoje je filmove gradio, kako se kaže, na licu mjesta, interpretirajući pojedine kulturološke fenomene u dijalogu sa snimanim subjektom. Često je zalazio u fikciju i u poetsko-komentatorski eksperiment te metafilmski upozoravao na konstrukcijski karakter samog djela. U artificijelnim uvjetima oblikovan je takozvani treći glas koji možda nikad ne bi nastao u prirodnim okolnostima. Jer, kako je rekao njegov američki kolega etnosineast David MacDougall: „Nijedan film nije samo snimanje života neke zajednice, nego je uvijek snimka susreta dviju kultura.“

    Rouchovi pionirski postupci imenovani autoreferencijalnim, refleksivnim, participacijskim etnografskim filmom ili etno-fikcijom, danas se učestalo rabe i u drugim granama dokumentarnog filma, vrlo vidljivo primjerice u radovima popularnoga Michaela Moorea, Dokufikcija, pogledajmo u regiju, gotovo je zaštitni znak srpskog filmaša Želimira Žilnika, a po Rouchovom je receptu snimljen i dobitnik berlinskog Srebrnog medvjeda Epizoda u životu berača željeza (BiH/Francuska/Slovenija/Italija, 2013.) bosanskohercegovačkog sineasta Danisa Tanovića. Neskrivenim ugrađivanjem fikcijskoga, Rouch je, proizlazi iz teksta Etami Borjan, snimao etnografske filmove koji su nudili više vjerodostojnosti od većine ostalih.

    Problem, pak, s dobrim namjerama davanja filmske tehnike u ruke samih protagonista jest u tome što ih podučavanje njihovoj uporabi neizbježno podučava i zapadnjačkom načinu razmišljanja i izražavanja. Dakle, kad nauči baratati filmskom aparaturom, autohtoni filmaš usvojio je i učiteljeve kulturne kodove, estetske, stilske i društvene norme zapadnoga društva. naučio je i kako zapadnjak smatra da bi film trebao izgledati. Stoga se ova metoda, metoda postkolonijalnog filma, može doživjeti kao suptilnija, zaobilaznija, kolonizacija iz druge ruke, jedan od načina da se sakrije „proces stvaranja ideologije“, kako upozorava američka sineastica i teoretičarka Trinh Thi Minh-Ha. No određen broj teoretičara i proučavatelja smatra da nemali, posve dostatan broj autohtonih autora umije ostati vjeran svojim korijenima i ostvariti djela koja slijede izvornu tradiciju, ne mareći za dramaturške i fabulativne standarde srednjestrujaške kinematografije i potkopavajući dominantni zapadni diskurs. S time se slaže i Borjan, navodeći mnoge konkretne primjere suvremenih dokumentarnih i igranih filmova posve emancipiranih autohtonih stvaratelja koji slijede za naše poimanje osebujnu poetiku i imaginaciju narativnosti i mitologije vlastitog duhovnog kruga. Bez obzira na to što i postkolonijalni subjekti, baš kao i zapadnjački antropolozi, manipuliraju filmom i ne daju uvijek vjerodostojan prikaz vlastite kulture, promjena odnosa moći prelaskom kamere u njihove ruke, omogućila im je da po vlastitom nahođenju kontroliraju vlastiti kulturni identitet u globalnom kontekstu.

    Uz to, knjiga Drugi na filmu: Etnografski film i autohtono filmsko stvaralaštvo Etami Borjan poticajno raspravlja o iluzornosti ideje o vjerodostojnosti dokumentarnog filma uopće, kao i o mnogim drugim temeljnim, a prečesto previđenim temama vezanima ponajviše uz pitanja dokumentarističke etičnosti te društvenu uvjetovanost interpretacije ne samo dokumentarnog filma. Nažalost se, međutim, nimalo ne bavi etnografskim filmovima našeg podneblja. Nadajmo se da će to područje doskora biti obrađeno u nekom budućem izdanju.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 31. siječnja 2015.

Piše:

Janko
Heidl