S filmom Omar palestinski redatelj Hany Abu-Assad vraća se u okrilje tematike i problematike kojom se bavio u svom najpoznatijem filmu Raj na Zemlji (Paradise Now, 2005). Posrijedi je bilo ostvarenje koje je pokušalo prikazati perspektivu iznutra, odnosno sagledati život dvojice palestinskim mladića koji žive pod pritiskom okupacije te postaju bombaši samoubojice. U tom provokativnom filmu redatelj je vješto spajao politički okvir s elementima trilera, no ponajbolje rezultate ostvario je u prikazu svakodnevnoga života svojih protagonista zarobljenih u mehanizmima povijesti i politike, koji na svim razinama utječu na strukturiranje njihovih svakodnevnih života. Omar (2013) se koristi sličnim strategijama kao i Raj na Zemlji. U središtu radnje je naslovni lik (odličan Adam Bakri), koji s dvojicom prijatelja – Tarekom (Iyad Hooran) i Amjadom (Samer Bisharat) u vrijeme izraelske okupacije djeluje unutar palestinske podzemne organizacije koja se nastoji boriti za slobodu tako što s vremena na vrijeme čini diverzantske akcije na izraelskom području. Omar, Tarek i Amjad bivaju umiješani u ubojstvo izraelskoga vojnika, nakon čega je Omar uhićen. Međutim, čini se da iz izraelskoga zatočeništva ne postoji jednostavan izlaz: kako bi osigurao slobodu, a time i ostvarenje ljubavi s Tarekovom sestrom Nadijom (Leem Lubany), mora pristati biti izraleskim doušnikom te dovesti tajne službe do osoba koje su odgovorne na smrt vojnika. Suočen s moralnim dvojbama, protagonist će ubrzo shvatiti da nakon što jednom pristane biti doušnik, izlaza više nema.
Redatelj se na zanimljiv način poigrava tom kružnošću strukture, čine naglašava da je njegov lik uhvaćen u mehanizme koji su izvan njegove kontrole i na koje više nema utjecaja. Navedeno sugerira uvijek isti i ponavljajući obrazac nasilja iz kojega ne postoji odgovarajući izlaz pa Omar postaje svojevrsna inačica tragičnoga junaka koji je kasnije u filmu suočen s procesima preispitivanja kako svojih intimnih principa tako i onih društenih i političkih, što utječe na njegovo osobne odnose s ljudima iz neposredne blizine. Djelo je sazdano od dviju razina koje se međusobno isprepliću i ukštavaju, čime se postiže ostvarivanje dramskih tenzija. Posrijedi su privatan i društveni segment. U kontekstu prvoga Hany Abu-Assad izravno podcrtava problematiku svakodnevnoga života u okupiranom području. Njegovom mladom protagonostu zapravo su oduzete mogućnosti da osmisli vlastitu budućnost u rasponu od obrazovanja do ostvarivanja stabilnih emocionalnih odnosa te neprestano mora živjeti u ponižavajućim okolnostima koje prijete da od njega učine terorista.
Navedeno je u djelu podcratno dvjema situacijama. Omar se otvara prizorom u kojem glavnim lik preskače zid uz okupiranu Zapadnu obalu da bi posjetio Nadiju. Zid i njegovo preskakivanje će se u filmu javiti još nekoliko puta kao bitan provodni motiv i simbol jer sugerira dvije strane koje su suprotstavljenje te između kojih ne postoji nikakva mogućnost komunikacije. Zidovi dijele ljude po pitanju vjere i nacionalnosti, ali i ljubavnike te im onemogućuje da ostvare svoja temeljna prava. Prelazak s jedne na drugu stranu pritom nije samo opasan nego je i ponižavajući. Motiv poniženosti također je bitan te se eksplicira prizorom u kojem izraelski vojnici presreću Omara na cesti te ga primoravaju da duže vrijeme stoji na kamenu na nogostupu. Postupak nepotrebnoga iživljavanja izvrsno sumira egzistencijalnu situaciju u kojoj se protagonist nalazi te podcrtava činjenicu da se ništa ne može učiniti kako bi se ona promijenila. Redateljev stil je pritom jednostavan i ekonomičan. Uz izvrsno orkestriranu scenu potjere u uskim gradskim uličicama, Abu-Assad maskimalno iskorištava prostornu dimenziju kombinirajući totale palestinskoga pejzaža s uskim gradskim ulicama u betonskim konstrukcijama koje daju klaustrofobičan dojam zarobljenosti.
U kontekstu društvene razine redatelj vješto umeće trilerske obrasce pa Omar postaje izraelska krtica u palestinskim krugovima, čime je izložem još jednom tipu poniženja jer mora raditi za neprijatelja protiv svojih prijatelja. Njegovo brzo puštanje iz izraelskoga zatvora i neobično ponašanje također potiče sumnje i glasine da radi za svije strane. Ispostavit će se da cijela situacija nije nimalo jednoznačna te da u postojećim okolnostima svatko primarno misli na vlastiti boljitak. Spomenuti trilerski obrasci nikada se u cijelosti ne razviju jer Abu-Assad ne nastoji ostvatiti politički triler, nego se služi žanrovskim obrascima da bi dodatno ocrtao nezavidnu situaciju u kojoj se nalaze protagonisti pa oni zadobivaju funkciju psihološkoga nijansiranja te proptivanja njihovih moralnih dvojbi. Pritom je film svojim osnovnim tonom pesimističan jer je u problematiziranju pitanja izbora jasno da koju god opciju protagonisti izabrali, ona će im donijeti samo patnju i stradanje jer su pojedinci nemoćni pred političkim i militarističkim zlom.
Omar ponajbolje funkcionira kao drama svakodnevna života u kojoj su oštro suprotstavljeni međuljudski odnosi pojedinca s društvenim i političkim okruženjem. Odnos glavnoga lika i djevojke mu Nadije suptilno je iznijansiran kroz prizmu idealne ali zapravo nezrele ljubavi i društvene odgovornosti. Ostvarivanje ljubavi predstavlja svojevrsni proces normalizacije kojim bi likovi dobili dojam da žive u normalnom svijetu i okruženju, što u film unosi melodramatske obrasce, koji su dodatno rekonceptualizirani činjenicom da su djelovanja mladića i djevojke usmjeravana društvenom nužnošću. Ona ne želi izdajnika za budućeg supruga, a on mora biti muževan, častan, herojski i politički predan. Stoga je karakterizacija likova precizno postavljena s potrebnom dozom ambivalencije pa redatelju uspijeva koncipirati problematične likove u kojima se ukršatavaju nizovi proturječnih osobina.
Omar je vrlo dobar film koji upečatljivo ilustrira načine na koje psihološko nasilje može poprimiti dominaciju nad ljudskim životom.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 28. siječnja 2015.
