Dreamworksov animirani film Shrek (2001) Andrewa Adamsona i Vicky Jenson u kontekstu djela U šumi vrlo je ilustrativan primjer. Djelo je nastojalo rekonceptualizirati poznate motive bajkovitih narativa i ironizirati tipične stereotipe koje susrećemo u bajkama, no pravi potencijal ove strategije u igranofilmskom obliku tek je prepoznao Disney s Gospodaricom zla (Maleficent, 2014) Roberta Stromberga, koja je svojim producentima donijela popriličnu financijsku dobit. Već je postalo naporno i zamorno ponavljati da Hollywood u posljednjih tridesetak godina više voli reproducirati nego stvarati originalne priče, a brojni istrošeni bajkoviti naravi neiscrpno su vrelo takvih nastojanja jer omogućuju nebrojene mogućnosti variranja, preobličavanja, ironiziranja, povezivanja i nadograđivanja. Na taj se način gledateljima nude već poznate priče, no istovremeno se poigrava s njihovim horizontom očekivanja jer u trenucima kada očekujete od redatelja ili protagonista da će postupiti prema prepoznatljivom diktatu bajke, često ostanete izenađeni. Bajka je inače poznata kao vrsta s vrlo petrificiranim narativnim, aktanatskim i ideološkim obrascima koji se prenose iz djela u djelo pa osim poigravanja s tipičnim situacijama i fabulativnim razrješenjima, suvremeni trendovski pristupi vole propitivati i njezine tradicionalne svjetonazorske obrasce tako što ih subverziraju ili ironiziraju te često pokazuju njihovu nerealnost i podilaženje konceptima ispunjenja želje.
U šumi je projekt koji je nastavak trenda koji je očito potaknula Gospodarica zla. Iako nije riječ o originalnoj priči nego adaptaciji uspješnog i nagrađivanog brodvejskog mjuzikla, djelo je temeljeno na reinterpretaciji bajkovitog naslijeđa. Priča je izgrađena na ispreplitanju, povezivanju i nadograđivanju četiriju narativa temeljenih na bajkama braće Grimm. Posrijedi su Crvenkapica, Pepeljuga, Zlatokosa te Jakov i čarobni grah. Okvir priče čine bračni par Pekar (James Corden) i njegova supruga (Emily Blunt), čijoj sreći prkosi činjenica da ne mogu imati djecu. Neplodnost je rezultat kletve Vještice (Meryl Streep) koja je uzrokovana njezinim odnosom s Pekarovim ocem u prošlosti. Da bi se kletva skinula, a vještica poprimila svoje mladoliko obličje, Pekar dobiva zadatak da u roku od tri dana pribavi Pepeljuginu (Anna Kendrick) zlatnu cipelu, Snjeguljičin (Lilla Crawford) crveni plašt, bijelu kravu u vlasništvu Jakovljeve (Daniel Huttlestone) obitelji te kosu, koja bi prema svih nahođenjima trebala pripadati Zlatokosoj (Mackenzie Mauzy). Unutar okvire fabularne situacije pratimo razvoj četiriju bajkovitih narativa na način koji u početku slijedi naše poznavanje ovih priča i njihovih konvencija, do trenutka kada se redatelj Rob Marshall i scenarist James Lapine ne odluče malo poigrati s gledateljima te ih iznenaditi obratima vezanim uz očekivano razrješenje priče.
Scenarist Lapine, slično svojoj kolegici Lindi Woolverton u Gospodarici zla, potkopava, iako znatno manje, agonsku arhitektoniku u kojoj su zlo i dobro, idealizirano i ružno binarno suprotstavljeni, kao i tipičnim stereotipima bajke pa, primjerice, princ (Chris Pine) u jednome segmentu više nije projekcija idealnoga i vjernoga spasitelja ženskoga subjekta koji će joj omogućiti da se samoostvari u braku i obitelji. Međutim, svjetonazorski je ipak mnogo konvencionalniji i bliži diznijevskim tendencijama nego što je to bila Gospodarica zla, koja se mogla iščitati i kao djelo koje propituje rodne odnose moći. Vila je prema ideji Woolverton jednim dijelom mogla biti shvaćena kao agens koji teži utopijskoj viziji kulture izgrađenoj na ljubavi i požrtvovnosti, životu u suglasju s prirodom te ženskom otporu kroz solidarnost i žrtvovanje za drugoga dok je kraljevo ponašanje bilo temeljeno na maskulinoj težnji za dominacijom, pokoravanjem i kontrolom. Nasuprot tome, U šumi, unatoč odstupanja od tipičnih rješenja u očekivanim situacijama, ipak teži njihovu ostvarivanju na nekim drugim mjestima. Film je ujedno prikrivena moralka o dobru i zlu te odgoju djece i strahotama koje na njih vrebaju u šumi, zapakirana u raskošan i skupocjen produkciji celofan.
Rob Marshall već ima žanrovskih iskustava s mjuziklom (precijeni Chicago, 2002), no čini se da je u ovome projektu on najslabija karika. Priči nedostaje koherencije pa često elementi posuđeni iz različitih bajkovitih narativa djeluju odveć razdvojeni za vlastito dobro te ponešto mehanički povezani. Osmišljavanju cjeline ne pridonosi ni poprilično tradicionalan redateljski rukopis. Iako je kamera cijelo vrijeme dinamična kako i dolikuje pjevnom filmu, U šumi ostavlja dojam pretjerane teatralnosti. Djeluje kao projekt koji je sniman u brižljivo konstruiranim studijskim kulisama i strogo nadziranim studijkim uvjetima pa umjesto da nas ostavi s bajkovitim dojmom, sve djeluje previše artificijelno i tromo, kao da filmu nedostaje poleta i živosti. Niti songovi nisu osobito živopisni te na trenutke djeluje kao da pretjerano retardiraju radnju, koja vapi za dozom dinamičnosti, umjesto da pridonose njezinom razvoju i nijansiranju, što je jednim dijelom posljedica činjenice da je film dvadesetak minuta predugačak.
Djelo je raskošno producirano u rasponu od kostimografije i scenografije do fotografije, a donekle ga spašava dobra glumačka kreacija Meryl Streep, koja ujedno i odlično pjeva. U njezinim dionicama film ravnomjerno balansira između komičnoga i emocionalnoga te se razbija pretjerana jednoličnost.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 28. siječnja 2015.
