Destruktivna sila

Ritam ludila (Whiplash), red. Damien Chazelle

• 
  
  Filmska povijest ispunjena je filmovina o učiteljima i učenicima te njihovim turbulentnim odnosima. Ritam ludila, ili Whiplash u originalu, inače proširena inačica istoimenoga kratkometražnoga filma redatelja i scenarista Damiena Chazellea iz 2013. godine, naoko je jedno takvo djelo. Priča je vrlo jednostavna. Andrew (Miles Teller) je nadareni i silno ambiciozni student prestižne glazbene akademije, kojega zamjećuje zahtijevni profesor Fletcher (J. K. Simmons), inače sklon primjeni nekonvencionalnih odgojno-obrazovnih metoda u radu s učenicima, koje bismo jednostavnije mogli odrediti kao maltretiranje. Andrew mora zaslužiti mjesto bubnjara u fakultetskom orkestru, a proces je svojevrsni test tijekom kojega profesor mora procijeniti hoće li moći izvući iz njega novog glazbenog genija. Ukratko prepričana, priča djeluje kao pogodan materijal za sezonu filmskih nagrada i kao da nam u sjećanje priziva činjenicu da smo slične zaplete i odnose više puta imali prilike odgledati.
  
  Njezini su sastavni dijelovi prikazivanje životnih uspona i padova jednoga mladića, koji zasigurno ima nesređenu obiteljsku situaciju, problematičan odnos s okolinom, nedovoljno samopouzdanja za uspostavljanje ljubavne veze sa suprotnim spolom te snažnu ambiciju da uspije u željenom glazbenom pozivu. Navedeno će biti ispripovijedano u preglednoj, linearno-kronološkoj maniri, protkano odmjerenom razinom humora i ponešto većom dozom patosa te će nam u konačnici sve biti poantirano bitnom životnom poukom. Na prvu bi se zaista moglo zaključiti da Ritam ludila sadrži navedene karakteristike. Priča, za koju sam istaknuo da nije osobito originalna, iznesena je jednostavno, pravocrtno i vrlo pregledno dok se protagonist bori s osobnim i profesionalnim poteškoćama. Chazelle, međutim, ipak uspijeva izbjeći silne zamke koje filmovi ovakve tematike i problematike sadrže te iznenađujuće uspješno preoblikuje većinu potencijalnih žanrovskih klišeja i stereotipa. Pritom je prvih šezdesetak minuta filma mnogo bolje od posljednjih tridesetak (iznim desetominutne završnice koja je izvrsno postavljenja), kada se cijela stvar ponešto razvodnjuje.
  
  Andrew je svojevrsna glazbena inačica, recimo, Nine Sayers (Nathalie Portman) iz Crnoga labuda (2010) Darrena Aronofskoga. Posrijedi je osoba silne ambicije, koja ne preza ni pred čim da uspije u svom naumu te izgradi uspješnu karijeru i potvrdi se svojoj okolini. Stoga osobe iz neposrednoga okruženja i međuljudski odnosi kao i vlastito tijelo te zdravlje trebaju biti žrtvovani zbog viših, umjetničkih ciljeva. U kontekstu Nine i Andrewa ambicija nije ništa drugo nego destruktivna sila. Međutim, tamo gdje je Aronofsky nastojao biti silno filozofičan da bi u konačnici beznadno zaglibio u jeftinu simboliku, pa mu je film nalikovao na b-horor zamaskiran u artsy ruho, Chazelle tendira realističnijem pristupu, čime teži da mu ostvarenje djeluje neposredno i živopisno.
  Ritam ludila scenaristički je promišljeno oblikovan pa je autor pazio da ne upada u stereotipne i klišeizirane situacije. Iako Andrew dolazi iz raspadnute obitelji, navedeno se ne koristi kao jeftini psihološki okidač kojim bi se nastojalo objasniti određene aspekte protagonistova ponašanja i djelovanja.
  
  Stoga Chazelle tek skiciranje njegove odnose s užom i proširenom obitelji, ali ne da bi iz njih izvlačio potrošene psihološke zaključke, nego da bi dodatno podcrtao činjenicu da je protagonist bolji u odnosu s glazbom nego s ljudima te da se u svojoj ambiciji ponešto osjeća neshvaćenim od ljudi koji bi mu trebali biti podrška. Istodobno, korijeni njegove opsesivnosti nemaju svoje povode u međuljudskim i obiteljskim odnosima kako bi se to moglo očekivati iz standardnoga razvoja motivacijskoga sklopa karaktera. Iznevjeravanje gledateljevih očekivanja primjetno je i u razvoju ljubavnoga podzapleta koji doživljava neslavan kraj. Očekujete da će likovi, nakon što shvate vlastite zablude, završiti zajedno, do čega ne dolazi. Razvijanjem podrobnije psihologizacije likova te odmakom od očekivanih scenarističkih rješenja, pomoglo je da se film odmakne od pretjerana patosa. Svaki put kada se otvori mogućnost za podizanje njegove razine, ona se brutalno razbija. Primjerice, Fletcher ispituje Andrewa o njegovoj obitelji te saznaje da ga je majka napustila, da bi u sljedećem prizoru taj podatak okrutno iskoristio za uvredu i psihičko maltretiranje.
  
  Ritam ludila najbolje rezultate postiže u nijansiranju dvaju središnjih likova i njihova odnosa. Fletcher je gotovo sadistički usmjeren učitelj, koji smatra da njegove katkada brutalne metode imaju opravdanje u činjenici da se pravi talenti iskazuju jedino u situacijama kada netko osobe dovede do ruba psihičke i fizičke izdržljivosti, što on neprestano pokušava činiti. Unatoč tome, nije sasvim nesimpatičan i pokazuje sporadične proplamsaje humanosti. J. K. Simmons odlično je prikazao taj ambivalentan segment lika koji je istodobno krvoločna zavijer, ali i osoba koja je sasvim podređena poslu te nastoji bez obira na cijenu postići savršenstvo. Pritom teži usmjeriti druge da isključivo mukotrpnim radom i predanošću dođu do željenih rezultata. Andrew je također vrlo proturječan lik. Miles Teller ga izvrsno portretira kao obična mladića iz susjedstva koji se susreće s mnogim problemima karakterističnima za njegovu dob, no iz prikrajka nepsrestano probija opasna opesija vezana uz glazbu i instrument u kojem se usavršava.
  
  Kolikogod Fletcher s vremena na vrijeme bio neopravdano okrutan prema njemu i ostalim studentima, Andrew se u velebnoj ambicioznosti također ne libi koristiti upitne i problematične postupaka da bi došao do željena cilja. U ime karijere napustit će osobu koju voli, a svoje će kolege tretirati kao suparnike za poziciju do te mjere da će se iživcirati kada Fletcher, u ime provokacije, na njegovo mjesto pokuša postaviti očigledno manje talentirana bubnjara. Dva naoko sasvim različita lika time povezuje ambicioznost i opsesija, u kojima se isprepliću težak rad i krajnja disciplina, a koje s vremenom počinju zadobivati gotovo patološke razmjere.
  
  Odnos dvaju likova pažljivo je gradiran što pridonosi psihološkom rastu napetosti koji često kulminira na prizorima natjecanja koji imaju dvostruko značenje jer je posrijedi doslovno natjecanje na kojem se orkestar treba dokazati timskim radom, a s druge strane posrijedi je Andrewovo nastojanje da se dokaže Fletcheru i zadovolji njegova (pre)velika očekivanja. Chazelle se odličnim pokazao u gradbi prizora te osobito napetosti u njima, čime je pažljivo podcrtao psihološke tenzije. Njegova je kamera redovito dinamična, rukopis mu karakteriziraju pretežno kratki kadrovi i brzi montažni rezovi te neprestani skokovi, čime montaža slijedi glazbene principe. Dinamizam tako nastoji dočarati mahnitost i jednog i drugog protagonista.
  
  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 27. siječnja 2015.

Piše:

Dejan
Durić