20.000 dana na Zemlji, (97 min., Velika Britanija, 2014) – dokufikcijski film o post-punk-blues-rokeru Nicku Caveu, rođenom 1957. u Australiji, već dugo nastanjenom u engleskom Brightonu – u režiji britanskog para Iain Forsythe i Jane Pollard – inače ne samo filmaša, nego i vizualnih umjetnika – svome subjektu pristupa iz razmjerno originalnog gledišta. Premda u tom djelu donekle otkrivamo prošlost i životno-umjetnički put u nas poprilično obljubljenog Cavea, u žarištu je interesa pokušaj otkrivanja vječne enigme stvaralaštva, ovom zgodom, dakako, onoga glazbeno-pjesničkoga jedne rock-zvijezde. U kontekstu biografskih dokumentaraca, ne samo glazbenih, posrijedi je razmjerno inovativno ostvarenje koje gledatelju ne dopušta da se uljuljka u sigurnost predvidljiva, iskušana, poznata modela, nego ga nuka da neprestano propituje samoga sebe o tome shvaća li uopće što taj film hoće i čemu teži.
Radnja 20.000 dana na Zemlji pretežno je smještena u jedan navodno tipičan dan u današnjici Nicka Cavea, koji je ujedno i narator i, s redateljskim dvojcem, suscenarist. Govoreći o kreativnom impulsu, Cave veli da ni sam ne zna zašto čini to što čini, a među malobrojnime što je o svom pozivu uspio dokučiti i koliko-toliko definirati stoji to da je za pisanje, odnosno za bilo kakav stvaralački čin ključan kontrapunkt. Valja, kaže, staviti dvije suprotnosti jednu do druge i vidjeti što će se dogoditi, gledati kako frcaju iskre. Premda načelno usporenoga tempa, zbog čega se baš ne može reći da u brzini trenja frcaju iskre, 20.000 dana na Zemlji skladnu cjelinu potmule uzbudljivosti umnogome gradi suprotstavljanjem oprečnosti.
S jedne strane kao da je ispoliran hladnom ravnodušnošću vizualnih artista zainteresiranih samo za eleganciju forme, za estetski aspekt, za ono što se pojednostavljeno, kolokvijalno naziva vizualni šminkeraj. U tom smislu nemalo se prizora doima usiljeno namještenim, čak antipatičnim hinjenjem dokumentarnoga, makar znamo da je riječ o namjerno hibridnoj formi. No dojam ukočenog nazovidokumentarizma u, primjerice, prizoru koji Cavea postavlja na psihoterapijsku seansu, suprotstavljen je, u istom tom prizoru, samim Caveovim monološkim iskazima kojima, čini se, zaista iskreno ruje po svojoj psihi, tražeći odgovor na psihijatrovo pitanje.
Estetiziranost snimateljsko redateljskog prosedea, vidjet ćemo, u suglasju je s estetiziranom uljuđenošću samoga junaka, vazda odjevenog u savršeno krojeno odijelo, dotjeranog u svakom pogledu, pristojne, ali ne baš srdačne ni dostupne osobe koja kao da je neprestano ograđena nevidljivim zidom. Kako sam kaže, imidž rock zvijezde nikad ne smije biti narušen, ona mora biti uvijek ista, poput božanstva. Na jednoj strani film je gusto istkan rokerovim intelektualiziranjem o smislu i motivima vlastitoga djelovanja te njegovom težnjom ka svojevrsnom građenju spomenika samome sebi – vrlo zorno manifestiranom u prizoru u kojem Cave posjećuje valjda vlastiti arhiv čiji zaposlenici već sad muzeološki klasificiraju artefakte iz njegova života. Na drugoj, Cave se i njegov posljednjih godina najbliži suradnik Warren Ellis, u jednoj konverzaciji, govoreći o nastupima Nine Simone i Jerryja Leeja Lewisa kojima su nazočili, razotkrivaju kao dječački zaneseni ljubitelji drugih glazbenih velikana, u tome nimalo različiti od bilo kojeg pučkog, kako se kaže, fana.
Pojavnost je, međutim, jedan pol cjeline, no najvažnije je ono u srži, ono što se manifestira kao umjetničko djelo. U slučaju Cavea, zapanjujuće očit preobražaj događa se kad se u ugodnom mu društvu glazbenih prijatelja i suradnika nađe ispred mikrofona i zapjeva. Bilo da je riječ o koncertnom nastupu, o studijskom snimanju ili o probi, Cave to čini tako srčano, osjećajno, proživljeno i predano da, čak i posredstvom hladnog oka kamere, uspijeva ganuti gledatelja u kino dvorani. Tad se, premda neizrečeno, može učiniti da je formalna hladnoća protagonista, zrcaljena u stilskom izboru načina oblikovanja filma o njemu, zapravo neophodan zaštitnik i čuvar vatre što će u dragocjenim trenucima izbiti van i doprijeti do publike.
Unatoč, čini se, zdušnim naporima filmaša i Cavea da proniknu u možda i neproničnu tajnu kreacije, do konkretnog se odgovora ne dospijeva. Očekivano. No moglo bi se reći da 20.000 dana na Zemlji, čije autorstvo valja pripisati i Caveu, mjestimično uspjeva uhvatiti i zabilježiti trenutak čarolije u kojem se zbiva fascinantna umjetnička preobrazba. Za jedan ni sto minuta dug film – mnogo.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 5. siječnja 2015.
