Kad scenaristi peglaju

Egzodus: Bogovi i kraljevi (Exodus: Gods and Kings), red. Ridley Scott

  • Egzodus: Bogovi i kraljevi (Exodus: Gods and Kings), red. Ridley Scott

    Već nakon prvih desetak minuta Egzodusa: Bogova i kraljeva ne možete se oteti dojmu da je odjel za šminku za snimanje jednoga filma potrošio veću količinu eyelinera nego prosječan glam-rock bend u pet godina. Gotovo u svim vremenskim uvjetima i pošastima Scottovi junaci i antijunaci diče se vodootpornim i istaknutim eyelinerom. Svi osim jednoga – Mojsija (Christian Bale), čiji je uvijek tek decentno naznačen. Pravi muškarac i junak, posebice onaj koji će svoj narod izbaviti iz ropstva nakon četiri stotine godina, nikako ne može biti našminkan, nego treba biti naočit i maskulin, što će se posebice istaknuti u prizoru njegova flerta i osvojanja buduće mu supruge Sipore (Maria Valverde). Zanemarite bračne zavjete koje izgovaraju jer više zvuče kao da su pokupljeni iz neke zaboravljene američke sapunice iz osamdesetih godina prošloga stoljeća nego što su karakteristični za doba prije nove ere. Stoga su demonizirani egipatski vladati, posebice Set (John Turturro) i Hegep (Den Mendelsohn), stereotipno feminizirani ne bi li se naglasila dekadencija kako osobna tako i društvena.
    Egzodus: Bogovi i kraljevi (Exodus: Gods and Kings), red. Ridley Scott
    Klišeizirano postavljanje rodnih uloga u prema kojima su maskulini muškarci junaci, a feminizirani muškarci i žene mahom negativci toliko je anakrono u kontekstu karakterizacije likova da se zapitate u kojem je desetljeću kojega stoljeća ovaj film snimljen. Egzodus je isključivo muška priča pa žene nikada ne uspijevaju zadobiti status protagonistica nego tek usputnih suputnica, papirnato okarakteriziranih likova čija je funkcija da budu bezlične supruge kao Nefretiti, požrtvovne supruge i majke poput Sipore i Bitije ili pak zle majke-vještice poput Tuje, koju Sigourney Weaver u dvije i pol minute, koliko je prisutna u djelu koje traje dva i pol sata, karikirano glumi kao inkarnaciju neviđenoga zla čija je humanost sasvim izobličena slijepom opsesijom. Priznat ćete, navedeno ne ostavlja dobar dojam i ne ulijeva osobito povjerenje u scenarij koji su peglala čak četvorica scenarista: Jeffrey Caine, Bill Collage, Adam Cooper i Steven Zaillian, od kojih je potonji nekoć bio jedan od uglednijih holivudskih scenarista (Schindlerova lista, Bande New Yorka). Film kao da je pisala grupica ljudi kojoj je bilo dosadno pa se odlučila igrati scenarista, a ne ozbiljni ljudi koji iza sebe imaju nekoliko značajnih projekata.
    Egzodus: Bogovi i kraljevi (Exodus: Gods and Kings), red. Ridley Scott
    Ne treba tražiti previše logike u biblijskom mitskom narativu, no ovdje ipak govorimo o njegovom transponiranju u filmsko ruho gdje prilikom koncipiranja priče treba zadovoljiti određene minimalne uvjete, a pritom mislim na njezino logično i motivirano iznošenje. Četvorka ima toliko rupa u scenariju da se pitate nisu li im se pojedince stranice negdje nezamijećeno zametnule. Scottovi robovi imaju nekako odveć slobodnoga vremena da ih u pauzama između napornoga i iscrpljujućega rada Mojsije uči ratničkim vještinama ili da prevaljuju put u Memfis kako bi svjedočili Ramzesovim smaknućima. Osim aljkave karakterizacije protagonistica te logičkih propusta, bolje nisu prošli niti muški likovi. Kako je cijelo djelo utemeljeno na strogom i dosadnom binarizmu tako je i inicijalna agonska struktura postavljena na sukobu i kontrastu Mojsija i Ramzesa. No redatelj i scenaristi cijepljeni su od suprilnosti pa su njihova dva nosiva stupa priče u svojoj krajnjoj polariziranosti karikature ljudskih osobnosti: jedan dobar, hrabar, skroman i razborit, a drugi kukavica, častohlepan i iracionalan. Pozitivac i negativac odveć su plošni da bi bili zanimljivi: nema tu puno moralnih dvojbi ili iscrpnije psihologizacije, a time niti zanimljivijih dramskih situacija ili sukoba.

    Redatelju od osobite pomoći nisu bili niti glumci. Nesigurni Bale ne zna bi li malo utjelovio superjunaka koje je zaglavio u razdoblju prije nove ere ili čovjeka koji bi trebao imati određene dvojbe po pitanju misije. Svoj lik tijekom sto i pedeset minuta sve više okreće od razumskoga prema polu fanatizma, u rasponu od držanja do dikcije. Izgubljeni Joel Edgerton kao da je zalutao iz nekog drugog filma pa utjelovljuje Ramzesa kao kafanskog nasilnika kojega je netko postavio u ulogu faraona. Ostatak glumačke postave sveden je na ponešto bizarnih naglasaka i rutinskih glumačkih kreacija jer je očito i samim glumcima bilo zamorno uživljavati se u neinspirativne uloge.
     Egzodus: Bogovi i kraljevi (Exodus: Gods and Kings), red. Ridley Scott
    Ostatak priče kalkulantski je posložen kao da je nastao na tečaju kreativnoga pisanja scenarija pa se u njoj našlo za svakoga ponešto: grandiozne inscenacije božanskih pošasti koje napadaju Egipat, nekoliko epskih bitki, naznake moralnih dvojbi protagonista, obiteljska priča u pozadini i malo ljubavnih epizoda. Pritom autori toliko ozbiljno shvaćaju materijal kao da rade djelo koje će poharati najbitnije filmske festivale a ne najobičniji popcorn film pa su zaboravili unijeti barem malo humora u cjelinu. S druge strane, kako unijeti humora u ostvarenje u kojem je redatelj opsjednut inscenacijama prizora u kojima bog bjesomučno kažnjava pripadnike jednoga naroda da bi spasio drugi narod, kao i prikazima svih oblika ekocida? Pritom mu je osobiti fetiš prikazivanje umiranja konja u svim zamislivim inačicama da sam se već pobojao da u pitanju nije neki teško dokučivi simbol čije mi značenje neprestano izmiče. U Egzodusu stvari stoje poprilično jednstavno: Scott želi biti pametan i provokativan pa, primjerice, boga prikazuje kao dijete, no zapravo je redovito banalan i nesposoban za postavljanje ikakvih kompleksnijih moralnih i psiholoških dvojbi.

    Loše glumačke interpretacije, jezive dijaloge i papirnate likove redatelj nastoji nadomjestiti epski intoniranim inscenacijama egipatskih pejzaža te različitih pošasti koje napadaju Egipćane. Iako su poneke sekvence, kao napad krokodila, dobro postavljene, cjelina je prekrcana računalnom animacijom koja ubija životnost pa sve nalikuje na umoran, glomazan projekt u koje redatelj, scenaristi i glumci ne znaju što im je činiti. Ridley Scott voli s vremena na vrijeme zakoračiti u žanr povijesnoga filma, iako često manje uspješno (1942: osvajanje raja, Kraljevstvo nebesko, pa čak i precijenjeni Gladijator) jer mu problem zna predstavljati povezivanje idejene niti djela, koja često nije čvrsto koncipirana, sa sklonošću prema raskošnim inscenacijama pustolovnih prizora. Egzodis: Bogovi i kraljevi, uz niz drugih navedenih nedostataka, sasvim posrću pod tim teretom. Ipak, nešto smo iz djela i naučili: ne treba se penjati uz brdo tijekom nevremena.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 27. prosinca 2014.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji