Devijacije ovoga svijeta

7. One Take Film Festival, Zagreb, 16. – 18. studenoga 2014.

• 
  
  U svega dva dana u komornoj dvorani Müller kina Europa prikazano je 28 naslova u službenoj konkurenciji 7. One Take Film Festivala, većinom kratkih među kojima je pozornost publike privukao recentni Davida Cronenberga. Gnijezdo (The Nest) uvršteno je i u nedjeljni, uvodni program otvaranja festivala uz još pet drugih naslova. Ime kanadskog redatelja bilo je dovoljno za podizanje radne temperature u kinodvorani, pogotovo stoga što se subjektivnom kamerom – dakle, skriven iza objektiva – izravno umiješao u iščašeni svijet svojih filmskih likova. Opće je poznato da u fikcijskim komadima Cronenberg poseže za opasnim metodama ne bi li radikalno proširio psihološke datosti pojedinaca. Publiku u mraku kinodvorana više ili manje uspješno suočava s vanserijskim likovima, mentalno problematičnima poput, primjerice, azilanta koji navlači četiri košulje u rano jutro prije doručka i pritom izaziva bijes čuvarice mentalne ustanove (Spider). Na njezino pitanje zašto odgovara kako je „s vremenom sve više odjeće, a sve manje čovjeka“.
  
  U recentnom Gnijezdu njegov pacijent je mlada žena koja pod hitno mora odstraniti lijevu dojku jer, po njezinu uvjerenju, ona više nije dio njezina tijela otkako je postala mjesto u kojem su se naselili kukci. Ili ose, vrlo opasan soj insekata, kako navodi redatelj-kirurg tijekom desetominutne seanse u nekoj prostoriji podrumskoga tipa. Provizorni laboratorij je sve drugo samo ne klinički u kojem bi se trebala izvesti zahtjevna operacija. Na kraju seanse kada se Cronenberg diže sa stolca (u jednom se trenutku vide redateljeve ruke u kirurškim rukavicama) kamera pričvršćena na njegovu glavu zadrhti i proširi okvir podrumskoga prostora. Na osnovu viđenoga nije teško zaključiti kako je tu riječ o nadriliječniku i zatočenoj žrtvi opsjednutoj kukcima. Premda je redatelj sumnjičav spram priče o gnijezdu, pa čak nastoji i odgovoriti pacijenticu od njezina nauma taj će dojam na kraju ipak prevladati. Pogotovo stoga što će redatelj u trenutku dizanja sa stolca i kratkog rakursa prema derutnim vratima naglo ugasiti kameru i prekinuti filmski tijek. Trenutak je vrlo kratak, no s vratima podruma nešto nije u redu, kao da su manjih dimenzija, tek toliko da se kroz njih provuče pacijent ili redatelj. U pognutom položaju, nikako uspravno.
  
  Kanadski se redatelj u samo desetak minuta našalio s gledateljima u mraku kinodvorana, uz napomenu kako je svaka seansa u njegovu filmskom programu problematična. Kako u pogledu samih protagonista tako i utiska koji izaziva među anonimnim pojedincima u kinodvoranama širom svijeta. Nagovještaj horora koji će krenuti sa sutrašnjom operacijom posljedica je niza neobjašnjivih okolnosti. Kako se mlada žena zatekla u tom podrumu, zašto redatelj-kirurg izlazi iz prostorije a ona ostaje sjediti na istom mjestu, hoće li prespavati u podrumu sve do kirurškog zahvata iduće jutro, ako će na istom mjestu dočekati jutro, što je vrlo vjerojatno, gdje su krevet i kirurški instrumenti, mogu li se oni uopće unijeti kroz vrata komornih dimenzija – sve su to naknadne dubioze kojima Cronenberg proširuje djelovanje kratkog filma u jednome kadru. U svakom slučaju od rijetkih je komornih komada u programu konkurencije koji je provocirao medijske razloge za jedan jedini filmski rez.
  
  Također, kanadski se naslov može gledati i u kontekstu ovogodišnjega predprograma. Naime, uvod u dvodnevna festivalska zbivanja krenuo je s dugo pripremanim dugometražnim projektom austrijskog umjetnika Gustava Deutscha i njegove suradnice Hanne Schimek prema receptu američkog slikara Edwarda Hoppera. Bit će uskoro sedam godina otkako je bečki umjetnik pokazao interes za „slikara koji se opuštao u mraku američkih kinodvorana“. Publika koja je došla na zagrebačku premijeru filma Shirley: Vizije stvarnosti (Shirley: Visions of Reality) vjerojatno nije bila upoznata s činjenicom kako je bečki tandem u Kunsthalleu davne 2008. predstavio budući filmski projekt. Predstavio ga je u sklopu izložbe posvećene američkom slikaru pod nazivom Western Motel: Edward Hopper i suvremena umjetnost. Ustanova smještena u MuseumsQuartieru organizirala je neobičnu izložbu na kojoj je predstavila Hopperovu slikarsku strategiju preko radova suvremenih umjetnika. Među imenima poput Wima Wendersa i Jima Jarmuscha našlo se i Deutschovo koji je za tu prigodu predstavio dva projekta.
  
  U jednom je konstruirao živi prostor Western Motela prema autentičnoj slici iz 1957. u koji je svaki od posjetitelja mogao ući i potom se gledati na ekranu. Austrijski je konceptualac Hopperovu sliku preobrazio u trodimenzionalni ambijent, uz dodatak kamere sa strane kako bi odvažnim pojedincima omogućio uzbudljivo medijsko iskustvo. Drugi projekt sastojao se od desetak papirnatih kulisa za budući dugometražni film, koje je iluzionistički oslikala Hanna Schimek. U početnoj je fazi bilo riječi o petnaest kulisa, no prema programskoj knjižici festivala govori se o dvije manje. Središnji lik je glumica Shirley koja promišlja sebe i svoj glumački poziv, a međuintervali od crnog blanka koji razdvajaju jednu scenu od druge (ili oživljene slike E. Hoppera) emitiraju kratke radijske vijesti iz političke i društvene svakodnevice Amerike i Europe. Iskrivljena i reducirana stvarnost, kako u pogledu ambijenata tako i sažetog kolaža vijesti, ključni su elementi dijaloga s američkim slikarom. Već je prije realizacije dugometražnog naslova bečki umjetnik upozoravao na deformaciju prostora na originalnim slikama. Drugim riječima, američki je slikar narušavao prostornu logiku stvarnosti ne bi li je učinio bogatijom, rječitijom i psihološki napetijom. Iskustva za tako nešto je – prema njegovim biografima – učio u mraku kinodvorana. A da je lekcije dobro savladao pokazala je bečka izložba prije nepunih sedam godina, na osnovu njegova utjecaja na djela suvremenih umjetnika. Čak je majstor trilera Alfred Hitchcock posegnuo za Hopperovim slikarskim umijećem, koristeći njegov model gotičke kuće kako bi vizualno naglasio opskurni identitet ubojice u filmu Psiho (Anthony Perkins).
  
  Cronenberg se u Gnijezdu nije pozivao na američkog slikara, međutim anksiozna situacija u stiješnjenom ambijentu može se dovesti u neizravnu vezu. Dobar primjer je posve obrnuta situacija u drugoj sceni Deutschova filma. Rakurs kamere je izvan prostorije, na prozorskom oknu i fasadi, a likovi u sobi (jedan muški i jedan ženski) kao da su komprimirani. Pogotovo je to očito kada glumica Shirley podiže taj prozor – u tom je trenutku očit nesrazmjer u proporcijama sićušnog lika i predimenzioniranog okvira za prozor. Dakako, široki pogled na zbivanja u sobi ne bi imao taj učinak bez znatne deformacije filmske kulise. U tom je smislu Hopper bio majstor u koncipiranju statičnih slika pa ne čudi što se brojni filmski djelatnici pozivaju ili oslanjaju na njegova vizualna rješenja. Uglavnom art deco profila što su Deutsch i Hanna Schimek briljantno proveli kroz film, uz financijsku i tehničku pomoć bečkog Kunsthallea, pet godina poslije izložbe u istoj instituciji. Filmska je ekipa odradila zahtjeva posao, pogotovo u pogledu kulisa, a popratna izložba u zagrebačkoj Gliptoteci otvorila je pogled na ono što se događalo iza kulisa. Na zahtjevno istraživanje znakova iz prošlosti, od američkog dizajna iz pedesetih i šezdesetih prošloga stoljeća, brojnih slikarskih iskustava iz povijesti umjetnosti pa sve do važnih filmskih naslova noir predznaka, kako bi bečki gesamtkunstwerk na velikom ekranu djelovao što uvjerljivije.
  
  Na kraju treba reći da Shirley: Vizije stvarnosti iz 2013. nije komad u jednom filmskom rezu. Nisu čak ni izdvojene filmske crtice koje simuliraju pojedine Hopperove slike. U njima je tvrdi rakurs ublažen rezovima na bližu ili daljnu poziciju objektiva. Međutim, linija se rakursa nije mijenjala jer ipak je u osnovi originalni, slikarev pogled na stanje stvari. Premijerno prikazivanje austrijskog naslova na zagrebačkom festivalu dobar je primjer medijskog širenja priče o jednom filmskom rezu.
  
  Festivalsku nagradu primio je finski projekt Preuređeno (Rearranged) Ewe Górzne, redateljice poljskoga podrijetla. I u njemu je moguće čitati slikarsku liniju sve tamo do Hopperova vremena. Ne samo zbog strogog rakursa po kojem redateljica izlazi iz pedantno uređenih prostorija, neposredno prije objeda i bez nazočnosti protagonista. Nego i zbog zavjesa koje postupno sve intenzivnije lelujaju pod naletom vjetra i lišća, sve kako bi se jedan uređeni ambijent preobrazio u anksiozni. U finskom su komadu otvoreni prozor i pripadajuća zavjesa ključni elementi tenzije, jednako kao i na brojnim platnima američkog slikara. Prozor (ili izlog) važan je simbol u rječniku nadrealizma – kroz njega u kuću ili hotelsku sobu ulaze brojne nevolje (ili devijacije) ovoga svijeta.
  
  © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 28. studenoga 2014.

Piše:

Željko
Kipke