Iskočiti iz tračnica
Nicole Hewitt, In Time, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2013.
-
S obzirom na svoju iznimnu kvalitetu, dugometražni dokumentarno-eksperimentalni film In Time hrvatske sineastice Nicole Hewitt, zgotovljen 2008., ostao je nezasluženo neistaknutim, gotovo nezapaženim dijelkom korpusa hrvatske kinematografije. Sniman tijekom dvije godine, smješten u svijet plesača latino plesova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Sloveniji, In Time doista jest dokumentarac o nekim vidovima te kulture ili supkulture, ali je istodobno i film o snimanju tog istog filma koji ujedno, kontekstualno i neizravno, emanira složene osjećaje vezane uz raspad Jugoslavije kao i uz tranzicijsko-postranzicijske traume i posljedice na području bivšeg istočnog bloka. Nerijetko posežući za postupcima fikcijskog, igranog filma, neprestano se utječući rješenjima zabranjenima profesionalnom filmskom stvaratelju, dakle, eksperimentirajući, In Time srčano propituje i rastače mnoge ustaljenosti i standarde pravoga filma, no pritom mu polazi za rukom biti i zabavnim i uzbudljivim i dirljivim gotovo u konvencionalnom smislu tih pojmova. In Time je, zapisuje autorica, „afirmacija veselja, radosti samoostvarenja u poslijeratnoj bivšoj Jugoslaviji.“
Pet godina po njegovu dovršetku, producent filma Hrvatski filmski savez u svojoj je vrijednoj biblioteci objavio istoimenu knjigu Nicole Hewitt, koja je zapravo njezina doktorska disertacija s temom nastanka filma In Time, branjena na londonskoj Umjetničkoj školi Slade, a uz knjigu je, dakako, priložen i DVD s filmom. Pisana i objavljena na engleskom jeziku, bez hrvatskog prijevoda, knjiga In Time nudi razmjerno detaljan opis rada na tome filmu, do u tančine opisujući neke tehničko-izvedbene aspekte, ali ponajprije misaonu pozadinu na kojoj je izraslo neobično vješto i šarmantno izvedeno djelo.
Posrijedi je netipičan, dobro balansiran spoj filmske teorije i filmozofije, opisa konkretnog rada fimske ekipe na terenu i dnevničkih odsječaka, knjiga koja spremno i rado, iz prve ruke iskrenog potpisnika, približava i otkriva brojne složenosti stvaralačkog procesa filmskog autora. Pisanju samog teksta disertacije, odnosno knjige In Time Hewitt je, veli, pristupila tako da zrcali pristup stvaranja filma, dakle, također kao svojevrsnom metatekstu, štivu koje osim glavnog sadržaja govori o i nastajanju teksta, kao i o njegovim raznim ishodištima - filozofsko-teorijskim, praktičnim, autobiografskim... Osim predmetnim filmom In Time autorica će se pozabaviti i svojim ranijim, kratkometražnm dokumentarcem The Waltz: A Mock Ball iz 2005, koji je zabilježio hrvatsku verziju Bečkog opernog bala u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, a sve će biti prožeto i promišljanjem ovdašnjih kulturnih i društvenih navada kao i bližepovijesnih događaja. Jer, citirajmo: „Možemo li gledati film smješten na područje bivše Jugoslavije, a da ne vidimo rat?“
U snimanje slikopisa In Time, Hewitt je krenula s generalnom vodiljom koncepta etnografskog filma čiji su predmet interesa ovdašnji plesači latino plesova. Istodobno se oboružala mnogim zaključcima i raspravama teoretičara filma koje je nakanila praktično testirati na ovaj ili onaj način. Naumila je, također, poigrati se, odnosno oduprijeti, brojnim željeznim pravilima i konvencijama standardnog narativnog filmskog jezika. Osobito je zanimljivo da su u razmišljanjima o filmu važnu ulogu zauzela i promišljanja o tajnama, misterijama, začkoljicama gramatike i lingvistike, osobito ona francuskog lingvista Emilea Benvenistea, kao i mozganja o govoru, izgovoru, prijevodu, glasu... „U gramatici ne vidim strukture“, piše Hewitt, „nego odnose, trajanja i mogućnosti. Ono između.“ Iz takvoga kuta sagledava i odnose filmskih izražajnih sredstava.
Oboružana temeljitom teorijskom popudbinom, Hewitt je vrlo brzo dozvolila da snimanje iskoči iz tračnica plana snimanja i krene svojim putem, zaživi vlastitim životom. U skladu s općom idejom dokumentarnog filma kao ostvarenja koje bilježi životnu stvarnost. No ne izvan autoričine idejne kontrole. Kako opisuje u knjizi, većina sekvenci ostvarena je u neplaniranim i nepredviđenim, no zahvaljujući ozbiljnim pripremama i stalnoj svijesti o inicijalnim ciljevima i razlozima upuštanja u taj film, dobro prepoznatim trenucima nadahnuća i slučaja. Metodom participacijskog etnografskog dokumentarca protagonistima je pružena prilika da se kreativno izraze onako kako im najviše odgovara, da na neki način režiraju same sebe, a Hewitt je pritom fleksibilno poticala razvoj takve suradnje čiji su rezultati zadovoljili i namjere filmaša i ideje protagonista o samoreprezentaciji. Riječ je, ukratko, o idealnom sljubljivanju improviziranja i jasno određenih premisa.
Dvogodišnje istraživačko putovanje filmske ekipe Nicole Hewitt posve je očito urodilo željenim umjetničkim rezultatima, a vezano uz odnos teorijskih polazišta i gotovog djela, među zanimljivostima koje doznajemo u knjizi je i ona o tome da je tek po njegovu dovršetku uočila da film In Time uvelike odražava teorije francuskog filozofa Gillesa Deleuzea o filmu-vremenu koje autorici prigodom rada uopće nisu bile na pameti.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 18. studenoga 2014.
Piše:

Heidl