Španjolski redatelj David Trueba afirmirao se kao književnik i scenarist, koji je, između ostaloga supotpisao scenarij za film Perdita Durango Alexa de la Iglesie. U neovisna kina stigao je njegov novi film Život je lakši zatvorenih očiju (Vivir es facil con los ojos cerrados) humorna drama zamišljena kao nostalgična posveta Beatlesima, ali i jednoj drukčijoj, zaboravljenoj Španjolskoj u kojoj se itekako mogu prepoznati sličnosti s današnjicom.
Priča filma nadahnuta je istinitim događajem, kratkim boravkom lidera Beatlesa, Johna Lennona u Španjolskoj na snimanju crne komedije ratne tematike How I Won the War Richarda Lestera. Filmska ekipa smjestila se u Almeriji u Andaluziji, a u potragu za njima, u želji da upozna slavnog Beatlea, svog životnog idola, i uvjeri ga da tekstove sojih pjesama objavljuje na omotima albuma, kreće jedan usamljeni profesor engleskog jezika, Antonio. Skroman, srdačan, simpatičan, brižan i tragično usamljen Antonio nije samo žrtva groznice bujajuće pop kulture, koja u zemlji okovanoj diktaturom Francisca Franca predstavlja ideal slobode i slobodoumlja, nego i senzibilni individualac koji u stihovima Johna Lennona prepoznaje poruke inspiracije i nade u bolje sutra. Toliko snažne da svoje učenike podučava engleskom jeziku zahvaljujući stihovima pjesme Beatlesa Help koju zajedno s učenicima i analizira. Osim toga, i sam je naslov filma jedan stih The Beatlesa iz njihove slavne pjesme Strawberry Fields, baš one koja je navodno napisana tijekom Lennonova boravka u Španjolskoj.
Na putu prema svom idolu u udaljeni dio prostrane Španjolske, u svojevrsnom road movieu, Antonio pokupi dvoje mladih autostopera (riskirajući kaznu jer se takav oblik putovanja strogo sankcionira). To su prekrasna mlada djevojka Belén, u bjegu iz doma u koji ju je zbog neželjene trudnoće smjestila majka, i mladić Juanjo, najstariji od šestero braće i sestara koji bježi od kuće nakon sukoba s ocem, autoritarnim policajcem koji svoju čeličnu stegu provodi nad pobunjenim tinejdžerom, inače poprilično plahoj osobi s izraženim slikarskim talentom.
Njihovo zajedničko putovanje, njihov zajednički bijeg iz života koji se odvija zatvorenih očiju potaknut različitim motivima, pokazat će se, nimalo neočekivano, za sve likove kao transformacijsko životno iskustvo. Ako tragamo za slabostima ovog toplog, feelgood, filma, svakako je teško ne primijetiti svojevrsnu predvidljivost, gotovo šabloniziranost zapleta koji uspijeva iznenaditi tek povremeno otkrivajući neobičan emotivni trokut među protagonistima. Trueba, također, ne posvećuje previše pažnje oblikovanju likova, uz iznimku glavnog junaka Antonia. No, ništa od toga zapravo ne narušava ukupni dojam ovog šarmantnog filma.
Osobito je zanimljiva korelacija koju Trueba uspostavlja između Španjolske šezdesetih, iz vremena diktature, i danas, u vrijeme ekonomske krize. Španjolsku iz vremena Franca redatelj oslikava nizom detalja koji ukazuju na represivni režim, na stanje sveopće neimaštine, manjka obrazovanja, besmislenih zabrana, seksualne represije… „Djeca u ovoj državi su jako očajna. Sumorna im je budućnost.“ – obrazlaže u filmu Antonio. Teško je u tim riječima ne uočiti izravnu referencu na sadašnjost, na jednu od gorućih tema cijele Europske unije, osobito Španjolske, a to je težak položaj mladih, visoka stopa nezaposlenosti među mladima, situacija opće besperspektivnosti kojoj bi itekako dobro došlo malo naivnog optimizma i revolucionarnog duha šezdesetih, predočenog kroz stihove vjerojatno najpopularnijeg benda tog vremena.
U jednom je intervjuu, uostalom, redatelj i sam objasnio da mu je to i bila namjera. „Kroz film se provlači tema koja ga povezuje sa suvremenim španjolskim društvom, osobito po pitanju financijske krize. Mnogi su pronašli malo svježeg zraka u filmu. On govori o tome kako je Španjolska već prošla kroz vrlo mračna razdoblja ranije i prevladala ih je zahvaljujući velikodušnosti, iskrenosti i idealima. Film poziva na jedinstvo i na ponizne ljude da otresu mediokritete iz svojih vlada.“ – obrazložio je Trueba, koji filmom Život je lakši zatvorenih očiju vrlo suptilno sugerira da je i najmanji pozitivan poticaj ponekad dovoljan da bi čovjek izašao iz svoje ljušture i založio se za svoja prava, a njegova upornost nadahnuće je i za druge iz njegove okoline.
Trueba je iznimno uspješno dočarao retro ugođaj filma čijoj vizualnoj eleganciji svakako pridonose i sjajne, živopisne španjolske lokacije, kao i glazba slavnog jazz gitariste Pata Methenya. Jedan od najjačih aduta filma svakako je glumačka ekipa predvođena sjajnim Javierom Camerom, stalnim suradnikom Pedra Almodóvara, koji je ostvario izvanserijsku rolu kao komično-tragično-šarmantni Antonio, za koju je osvojio uglednu španjolsku nacionalnu filmsku nagradu Goya. Život je lakši zatvorenih očiju bio je, naime, apsolutni pobjednik na dodjeli nagrada Goya s ukupno šest osvojenih priznanja, među kojima je i ona za najbolji film i sceanrij, a Trueba je proglašen najboljim redateljem. Vrlo su efektne role ostvarili i mladi glumci Natalia de Molina kao tajanstvena Belen i Francesc Colomer kao nesigurni i neustrašivi Juanjo. Život je lakši zatvorenih očiju možda nije film za dugo pamćenje, ali svakako je film za ugodno gledanje – otvorenih očiju.
© Marcella Jelić, FILMOVI.hr, 16. studenoga 2014.
