Plemeniti promašaj

Kukuljica (De tu ventana a la mia), red. Paula Ortiz

• 
  
  Kukuljica scenaristice i redateljice Paule Ortiz film je epskih pretenzija koji kroz sudbinu tri žene u tri krucijalna trenutka u španjolskoj povijesti 20.stoljeća pokušava prikazati njihovu emocionalnu i egzistencijalnu borbu i preobraziti ih u simbole ženske uloge u uzburkanom, krvavom i totalitarnom vremenu. Kukuljica ( ili u doslovnom prijevodu Od mog prozora do tvog) pripada nizu španjolskih filmova koji se bave neuralgičnim točkama španjolske povijesti 20. stoljeća. Radi se o ambicioznom i djelomično uspjelom ostvarenju posebno uzmemo li u obzir kako se radi o debitantskom filmu Paule Ortiz. Kukuljica je u tom smislu začuđujuće zrelo djelo koje ipak pati od gotovo megalomanske ambicije da se jednim filmom kaže sve o Španjolskoj u dvadesetom stoljeću i o ženama uopće. Ono što Kukuljicu spašava od raspršenosti i gubitka fokusa čvrsto je utemeljenje u povijesnoj stvarnosti, faktualnoj istinitosti događaja, pažljivo konstruirani i uvjerljivi likovi te neosporna sposobnost redateljice da filmskim jezikom stvori dramaturški i vizualno kompaktno djelo u čemu joj najviše pomaže pažnja posvećena detaljima čije prisutstvo u većini filma uspijeva povezati golemi povijesno-društveni kontekst i svakodnevicu glavnih likova.
  
  Priča Kukuljice skače kroz vrijeme prikazujući živote tri žene koji čine tri nelinearna narativna tijeka koje Ortiz povezuje elegantnim vizualnim i auditivnim tranzicijama. Prvi, i čini mi se najslabiji, dio smješten je u 1923. godinu i usredotočen je na lik Violete (Leticia Dolera), nećakinje umirovljenog profesora botanike Fernanda (Carlos Alvarez-Novoa), koja živi životom zaštićenim od vanjskog svijeta kao da se nalazi u jednoj od kukuljica što ih njezin ujak čuva u staklenkama. No taj mirni i usklađeni život prekida dolazak studenta Manuela (Pablo Rivero). Manuelovo prisutstvo uzburkava fragilnu Violetinu svakodnevicu i unosi elemente kaosa u njezin emocionalni svijet. Njegovo će prisutstvo i kasniji odlazak upoznati Violetu sa nekim neugodnim životnim iskustvima i istinama. Ionako krhku i nesigurnu Violetu susret će sa Manuelom promijeniti i natjerati na emocionalnu i fizičku preobrazbu. Drugi dio odvija se 1941. godine, nakon strašnih razaranja i pokolja građanskog rata, u Francovoj fašističkoj Španjolskoj. Ines (Maribel Verdu) živi teškim životom u pustoši ruralne Španjolske. Njen ljubavnik, Paco (Roberto Alamo), bjegunac, gerilac i pripadnik poražene republikanske vojske, iznenada se vraća i njih se dvoje potajno vjenčaju. No, iskra koju u Inesin život udahne Pacov povratak samo je kratak trenutak ljubavne sreće i zapravo uvod u slom njezinih nadanja i ljubavi. Inesin susret sa starom ljubavi naglo prekidaju Francovi falangisti koji hapse i zatvaraju Paca. Posljednji, treći segment priče smješten je u 1975. godinu, u vrijeme uoči Francove smrti. Sredovječna Luisa (Luisa Gavasa) živi zakukuljen i izoliran život sa svojom prijateljicom Isabel (Cristina Rota), žaleći se na išijas, sanjajući o ljubavi i iščekujući muškarca svojih snova. No jedini muškarac koji pokušava ispuniti Luisine snove običan je, prosječan galanterist i krznar Valentin (Luis Bernejo).
  
  Kroz živote ove tri žene – Violete, Ines i Luise – redateljica pokušavati stvoriti metaforu pozicije žena u španjolskom društvu i skačući iz jedne epohe u drugu uobličiti metaforu Španjolske u dvadesetom stoljeću. Ortiz svojim filmom pokušava zahvatiti ogromno vremensko razdoblje, skačući iz desetljeća u desetljeće i prikazujući istovremeno i razvoj španjolskog društva i neke stalne karakteristike koje se protežu kroz vrijeme s posebnim naglaskom na poziciju i ulogu žena u patrijarhalnoj strukturi španjolskog društva. U Kukuljici životi tri žene u tri različita povijesna trenutka prikazani su i evocirani u ambicioznom i djelomično zadovoljavajućem debitantskom ostvarenju koje, većim dijelom , uspijeva ispreplesti društvenu, političku i povijesnu dimenziju sa svakodnevicom koja proizlazi iz detalja intimne drame glavnih protagonistica. Problem je što ekonomičnost scenarija i kratko trajanje svakog dijela tjeraju redateljicu da pokuša što više toga prikazati u prekratkom filmskom vremenu. Tako se događaji prebrzo nižu jedan za drugim, posebno pri kraju, dok optimistični zaključak odnosno kraj filma ne odražava konzistentno atmosferu i tragične događaje koji su mu prethodili. Simbolizam kojim se Paula Ortiz koristi prečesto je površan i prvoloptaški kao u sceni kada pad vunenog klupka što se odmotava (pre)očito ukazuje na nit koja povezuje živote tri glavne junakinje. No, s druge strane Paula Ortiz često uspijeva uspostaviti mračne i surove veze između tri generacije žena što se prostiru kroz povijest kao u situaciji kada sve tri glavne junakinje krate kosu iz različitih razloga pretvarajući šišanje u moćnu metaforu čitave povijesti Španjolki u dvadesetom stoljeću.
  
  Iako je pred sebe postavila zastrašujuće kompleksan zadatak, debi scenaristice i redateljice Paule Ortiz odlikuje sjajna gluma sve tri glavne glumice – od kojih se posebno ističe Maribel Verdu – vizualno zadivljujuće kontrapostiranje otvorene španjolske pustoši i zatvorenog svijeta Luisina stana, zanimljiva montažna rješenja i nekonvencialna dramaturška struktura. U svakom slučaju, Kukuljica pred gledateljem rastvara bogatu, epsku fresku emocionalne borbe koja se proteže desetljećima iako je rezultat češće nedorečen nego ispunjen. Radi se o filmu vrijednom gledanja, no objektivno gledajući u pitanju je prije plemenit promašaj nego uspjelo filmsko ostvaranje.
  
  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 3. studenoga 2014.

Piše:

Nikola
Strašek