Nakon Muškaraca koji mrze žene (The Girl with the Dragon Tattoo, 2011) David Fincher odlučio se za ekranizaciju još jednoga razvikanoga bestselera. Redateljevi projekti koje su krasili pretenciozni visoki koncepti poput Neobične priče o Benjaminu Buttonu (The Curious Case of Benjamin Button, 2008) i adaptacije Larssonova krimića, unatoč redateljskoj virtuoznosti i prepoznatljivom stilu, ipak se nisu mogla mjeriti s njegovim osobnijim i manjim projektima poput Sedam (Se7en, 1995), Igre (The Game, 1997), Kluba boraca (Fight Club, 1999) i Zodijaka (Zodiac, 2007). Čini se da je Fincher naučio lekciju nakon Muškaraca koji mrze žene, u kojem nije uspio prevladati i redateljskom vještinom zamaskirati sva sporna mjesta predloška. Roman Gullian Flynn (koja je na filmu potpisana i kao scenaristica) odlučio je inscenirati tako da je naglasak stavio na problematiku koja njega kao autora i društvenoga kroničara zanima, a da se nije pretjerano zamarao trivijalnošću samoga romana i njegovih fabulativnih rješenja. Redatelj se od svojih dugometražnih početaka bavio seciranjem američke kulture, njezinih paranoja i strahova, a ovoga puta je odlučio otići korak dalje od Društvene mreže (The Social Network, 2010) te se pozabaviti njezinim medijskim aspektom te američkom opsjednutošću instant slavom i medijskom reprezentacijom.Vjerujem da će ovo ostvarenje, unatoč određenim manjkavostima, samo dodatno učvrstiti njegov status jednoga od najznačajnijih suvremenih američkih mainstream filmaša.
Nestala na površinskoj razini barata standardnim trilerskim obrascima. Nick Dunne (Ben Affleck) na godišnjicu braka prijavljuje nestanak supruge Amy (Rosamund Pike). Istraga napreduje, a kako to obično biva, s vremenom postaje glavnim osumnjičenim za potencijalno ubojstvo. On, naravno, niječe ikakvu upletenost u Amyn nestanak, iako mu u prilog ne ide činjenica da bračni partneri nisu bili u ponajboljim odnosima. Fincher se, međutim, kao i u Zodijaku, vješto poigrava žanrovskim klišejima i općim mjestima. Žanrovski obrasci ovdje su polazište za dvostruko poigravanje. Prvo je vezano uz gledateljevo očekivanje jer se Fincher neprestano poigrava s gledateljima i podmeće im smicalice. Primjerice, kada očekujete da će djelo postati predvidljivo ili da ste dokučili što se događa, izloženi ste obratu koji priču odvede na drugi kolosjek. Istodobno, dolazi i do poigravanja s identifikacijskim mehanizmima gledatelja jer moralno-etička karakterizacija, koja je u žanrovskim filmovima često jednoznačna i binarno organizirana, biva usložnjena.
Nick i Amy poprilično su ambivalentni likovi koji se kose s horizontom očekivanja gledatelja. On je prosječan i ne osobito ambiciozan dečko iz susjedstva koji, nakon što pridobije željenu ženu, postaje monotoni suprug te pokazuje svoje pravo lice. Iako temeljno nije loša osoba, nema dovoljno hrabrosti raskinuti brak pa se upušta u sumnjive ljubavne afere. Amy je bogata buržujka koja je žrtva suprugove nemaštovitosti i skučena provincijskoga načina života, ali i osoba koja ima, ispostavlja se, ozbiljnih psihičkih problema. Možda je pak samo navikla da joj financije i obiteljski pedigre omogućuju da se ponaša kao da živi u nekom uzbudljivom filmu ili romanu. Fincher time onemogućuje gledateljima jedan od tipičnih postupaka koje svaki prosječan filmski konzument čini – opredjeljenje za jednu od dviju ponuđenih strana jer njegovi protagonisti nisu ni dobri ni loši, nego uključuju nizove često proturječnih osobina.
Iz Nestale se mogu iščitati ironične opaske na američke bogataše kojima je u obilju svakodnevnoga života katkada zaista dosadno jer se ne moraju brinuti oko tričarija vezanih uz osiguravanje svakodnevne egzistencije, no mnogo je zanimljivije njegovo seciranje braka, iako je na trenutke protagonistica odveć mizogino portretirana u svom nastojanju da uništi muškarce oko sebe, što je dobrim dijelom motivirano njezinom dosadom i željom da ne postane osobom koja se u vezi ponaša kao svaki prosječan partner. Redatelj pozadinski secira psihologiju braka od prvotne zaljubljenosti do upadanja u bezličnu svakodnevnu rutinu, no mnogo zanimljiviji je segment djela u kojem sagledava teatarske kvalitete društvenih, a time i bračnih uloga. Njegov par, primjerice, neprestano igra uloge ljubavnika – nekonvencionalnih, pustolovnih, strastvenih, neuobičajenih – kakve im nude proizvodi popularne kulture. Amy stalno ističe da ne želi da postanu poput ostalih, odnosno da se pretvore u malograđansku inačicu bračnoga para u kojem suprug privređuje te mu se toleriraju avanture izvan braka, dok supruga sjedi doma i čeka ga s večerom.
Stoga Nestala u jednome dijelu prikazuje raskorak između ideala i surove stvarnosti koja nastaje kada padnu maske, a protagonisti se ne mogu nositi s novonastalom stvarnošću. U tom trenutku autor postavlja predmet svoga drugog poigravanja kojima dodatno razlaže žanrovske obrasce, a posrijedi je seciranje psihologije odveć medijalizirane kulture. Medijska manipulacija, čini se, ponajviše zanima Finchera, odnosno na koji način pojedinci mijenjaju svoje ponašanje prema potrebama televizijskoga auditorija. Mediji pritom imaju moć da Nicka okrive ili proglase nevinim, a ne mjerodavne institucije, kao što Amy ne može podnijeti činjenicu da postaje medijska negativka. Protagonisti se neprestano ponašaju kao da su pred kamerama te se prilagođavaju onome što u pojedinom trenutku publika od njih očekuje.
Rupama i logičkim propustima u scenariju Fincher se nije zamarao, što smo od njega već navikli (vidi Sobu panike / Panic Room, 2002). Također se nije pretjerano opterećivao kulturno problematičnom koncepcijom ženskoga lika svoje scenaristice, čemu nije pomogla ni, posebice u prvoj polovini filma, neuvjerljiva Rosamund Pike. Uz malo više redateljske samodiscipline Nestala je mogla komotno trajati tridesetak minuta kraće, čime bi cjelina dobila na dinamizmu i ujednačenom ritmu. Redatelj je naspram toga samosvjesno odlučio dati oduška svom prepoznatljivom stilu – mračnim tonovima, neobičnim vožnjama kamere i načinima kadriranja, prilikom čega je veliki naglasak stavio na formalno oblikovanje cjeline. Nestala je spoj korporativnih studijskih komercijalnih očekivanja te autorovih osobnih preokupacija, koji uz svu redateljsku vještinu ipak vapi za boljim scenaristom.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 27. listopada 2014.
