Komedija sa skoro pa ništa humora
Otok ljubavi, red. Jasmila Žbanić
-
Gdje je, o gdje je taj otok ljubavi? Kud li se samo djeo taj komadić kopna usred mora, satkan od naših želja i čežnji? „Povedi me, na svoj lijepi otok ljubavi“ – reći će i Neno Belan u znanom domaćem šlageru. Fantazija o mjestu gdje samo ljubav stanuje, ne biste vjerovali, smjestila se u četvrti cjelovečernji igrani film Jasmile Žbanić. No, možda sve to i nije tako neočekivano? Jer, nakon tri ozbiljna filma o ratnom silovanju, vehabijama, te ponovno o ratnom zločinu – na autentičnim lokacijama Andrićeve Na Drini ćuprije – bilo je i vrijeme, kako sama kaže, odmaknuti se od rata, smrti i tragičnog sjećanja. Otok ljubavi prema žanrovskom samoodređenju je, naime, komedija. Komedija je to koja u svom postavu sadrži i elemente fantazije, pa i travestije. No, prije svega, riječ je o filmu koji želi zabaviti, nasmijati, opustiti... Provizorno kazano, ponešto od svega toga, ali na kraju i skoro pa ništa!
Francuskinja Liliane (Arina Labed) i Sarajlija Grebo (Ermin Bravo) odlaze na hrvatski otok ljubavi (u filmu ga glumi otočić Sveti Nikola), kako bi proveli posljednje trenutke prije rođenja njihove kćerke. Njihova je ljubav multi, ali i hortikulturalna! Naime, Liliane je uređivačica vrtova, pa su se tijekom njezina boravka u Sarajevu upoznali ona i Nedžad (Grebo), bivši rocker, a sada glazbeni menadžer. Njihov all inclusive aranžman, napomenuo bih to odmah, umnogome podsjeća na ambijent i posljednjeg filma Srđana Dragojevića Atomski zdesna (2014). I jedan i drugi film, također, predmetom su popriličnih napada filmske kritike. No, kakav je zapravo Otok ljubavi? Opravdava li on, i u kojoj mjeri, žanrovsku odrednicu komedije?
Ako prihvatimo, navodnu, nepretencioznost dramskog postava onda se filmu mogu oprostoti vidljive režijske nekonzistentnosti: nepotrebno švenkanje, nepregledne montažne rezove i karikaturalnost likova. No, ako je u pozadini cijele priče želja da se bude duhovitim, a da se ne ispadne banalnim, onda je problem unekoliko veći. Naime, malo je doista humornih i smiješnih scena u filmu. Prvenstveno, radi se o nekim prežvakanim sterotipima, koji se, čini se, malo komu mogu učiniti duhovitima. Primjerice, Grebino skidanje stidnih dlaka pomoću ljepljive vrpce, Lilianino divljanje na plesnom podiju u visokom stupnju trudnoće, ili pak, uporaba djece u humoriziranju nekih sekvenci. U skupinu karikaturalnih likova pripada i lokalni pjevač-junkie Stipica (Leon Lučev), koji se pretvara u galeba, ali u lovu na ranjivog Grebu. Ponajmanje je duhovit lik markiza Polesinija (Franco Nero) i njegove partnerice, koju igra Branka Petrić.
Dramsku tenziju u filmu podiže lik Liliane negdašnje ljubavi Flore (Ada Condeescu). Flora je, doista, prelijepa! Pjevačica, plesačica-animatorica, ronilica... zavest će zbunjenog Grebu, koji ni ne sluti kakvu je pretpovijest ona imala s njegovom ženom. Opet, njezina je ljepota od sirenskog karaktera, neuhvatljiva je „poput morske pjene“. (Ovu će fantazmu redateljica uvesti već u prvome kadru filma, ispod vode). Ali i Liliane još uvijek gaji osjećaje za svoju negdašnju ljubavnicu, s kojom je saznajemo igrala u nekovrsnim mekim pornićima, a što se naziva „umjetničkim filmom“!
Dakle, od samoga se početka, predvidljivo stvara situacija ljubavnog trokuta. U tom će trokutu Grebo biti najkrhkija stranica (hipotenuza među dvije katete!). No, geometrijski će se odnosi na kraju i simetrizirati. U – opet vrlo predvidljivoj – translaciji u igru će ući i spomenuti Stipica svojim homoseksualnim sklonostima prema Grebi. Trokut je prešao u četverokut! (Usput, frizurom i gestama, Lučev umnogome podsjeća na karizmu pokojnog funki-kralja Dinu Dvornika, kao što će i Bravo podsjetiti likom na Enesa Vejzovića, koja također ima epizodnu ulogu u filmu.) Na kraju – ne treba zbog nekog suspensea to tajiti! – na svijet dolazi i Dina. Kao plod Otoka ljubavi ona će okruniti ovu ljubavnu zavrzlamu, gdje se zapravo ne zna tko koga, gdje i zašto.
Nakon što je pretrpjela podosta kritika zbog, navodno, plakatskog karaktera njezina posljednjeg filma, Za one koji ne mogu govoriti (2013), Jasmila Žbanić pokušala je spustiti loptu i snimiti film koji će pokazati da ona znade i nešto drukčije. Financiran od znane fondacije Eurimages, ovo je djelce svojevrsni, predah i skupljač novca za neki, eventualno, ozbiljniji projekt. Kao nekomu tko nije bio toliko kritičan prema Žbanićkinu angažmanu u prva tri igrana filma, Otok ljubavi čini mi se, na kraju, poprilično nesuvislim djelcem. Osim spomenutih redateljskih nezgrapnosti, tomu pridonosi naglašena konstrukcija žanrovskih obrazaca koju cijelu priču postavljaju ne-empatičnom.
Naime... ako je cilj ovoga filma bio promovirati poruke poput: nema granica u ljubavi, neka se vole žene i muškarci, žene i žene, te na kraju muškarci i muškarci, all you need is love i slični pamfleti o političkoj i spolnoj korektnosti – onda je isti ostao tek karikaturalan i prvoloptaški. Jasmila Žbanić, jednostavno, ne snalazi se u sklapanju duhovitih scena i replika. Najspornije mi je u tom smislu pojavljivanje hokejaša koji u klapskoj maniri pjevaju lajtmotiv, sladunjavu melodiju Wind of Change od Scorpionsa, a kojom će prije i sam Grebo patetički prizivati promjenu, toleranciju i sveopći sklad. (Podsjetilo me to na onaj degutantni, klapski spot Brešanove Svećenikove djece.)
Ono što mi se u filmu čini zanimljivim, to je pomalo almodovarovski postmoderni štih. Od retro-plakata do autoreferentnosti na prikriveni homoerotski odnos između Brava i Lučeva, prisutan još u filmu Na putu (2010). No, premalo je to za ovaj film koji će se brzo zaboraviti.Naime, unatoć svim zamjerkama za plakatnost njezina umjetničkog izričaja – već se sada autorica postavila kao meta ovdašnjih kritičara, poput svojedobno Emira Kusturice! – držim da Jasmila Žbanić treba ponovno snimati ozbiljne filmove. Kako jednom prije rekoh, „holokaust patrijarhalne (ne)civilizacije“, koji, pod krinkom sveopće komunikacije, porađa sveopću mržnju i netoleranciju, nikada ne treba prestati prokazivati. Jasmila Žbanić je – više ili manje vješto – dosad bila na takovrsnom zadatku. Nadam se da Otok ljubavi ostaje tek sporednim kolosijekom na tom putu.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 21. listopada 2014.
Piše:
Krivak