Komedija sa skoro pa ništa humora

Otok ljubavi, red. Jasmila Žbanić

  • Otok ljubavi, red. Jasmila Žbanić

    Gdje je, o gdje je taj otok ljubavi? Kud li se samo djeo taj komadić kopna usred mora, satkan od naših želja i čežnji? „Povedi me, na svoj lijepi otok ljubavi“ – reći će i Neno Belan u znanom domaćem šlageru. Fantazija o mjestu gdje samo ljubav stanuje, ne biste vjerovali, smjestila se u četvrti cjelovečernji igrani film Jasmile Žbanić. No, možda sve to i nije tako neočekivano? Jer, nakon tri ozbiljna filma o ratnom silovanju, vehabijama, te ponovno o ratnom zločinu – na autentičnim lokacijama Andrićeve Na Drini ćuprije – bilo je i vrijeme, kako sama kaže, odmaknuti se od rata, smrti i tragičnog sjećanja. Otok ljubavi prema žanrovskom samoodređenju je, naime, komedija. Komedija je to koja u svom postavu sadrži i elemente fantazije, pa i travestije. No, prije svega, riječ je o filmu koji želi zabaviti, nasmijati, opustiti... Provizorno kazano, ponešto od svega toga, ali na kraju i skoro pa ništa!
    Otok ljubavi, red. Jasmila Žbanić
    Francuskinja Liliane (Arina Labed) i Sarajlija Grebo (Ermin Bravo) odlaze na hrvatski otok ljubavi (u filmu ga glumi otočić Sveti Nikola), kako bi proveli posljednje trenutke prije rođenja njihove kćerke. Njihova je ljubav multi, ali i hortikulturalna! Naime, Liliane je uređivačica vrtova, pa su se tijekom njezina boravka u Sarajevu upoznali ona i Nedžad (Grebo), bivši rocker, a sada glazbeni menadžer. Njihov all inclusive aranžman, napomenuo bih to odmah, umnogome podsjeća na ambijent i posljednjeg filma Srđana Dragojevića Atomski zdesna (2014). I jedan i drugi film, također, predmetom su popriličnih napada filmske kritike. No, kakav je zapravo Otok ljubavi? Opravdava li on, i u kojoj mjeri, žanrovsku odrednicu komedije?

    Ako prihvatimo, navodnu, nepretencioznost dramskog postava onda se filmu mogu oprostoti vidljive režijske nekonzistentnosti: nepotrebno švenkanje, nepregledne montažne rezove i karikaturalnost likova. No, ako je u pozadini cijele priče želja da se bude duhovitim, a da se ne ispadne banalnim, onda je problem unekoliko veći. Naime, malo je doista humornih i smiješnih scena u filmu. Prvenstveno, radi se o nekim prežvakanim sterotipima, koji se, čini se, malo komu mogu učiniti duhovitima. Primjerice, Grebino skidanje stidnih dlaka pomoću ljepljive vrpce, Lilianino divljanje na plesnom podiju u visokom stupnju trudnoće, ili pak, uporaba djece u humoriziranju nekih sekvenci. U skupinu karikaturalnih likova pripada i lokalni pjevač-junkie Stipica (Leon Lučev), koji se pretvara u galeba, ali u lovu na ranjivog Grebu. Ponajmanje je duhovit lik markiza Polesinija (Franco Nero) i njegove partnerice, koju igra Branka Petrić.
    Otok ljubavi, red. Jasmila Žbanić
    Dramsku tenziju u filmu podiže lik Liliane negdašnje ljubavi Flore (Ada Condeescu). Flora je, doista, prelijepa! Pjevačica, plesačica-animatorica, ronilica... zavest će zbunjenog Grebu, koji ni ne sluti kakvu je pretpovijest ona imala s njegovom ženom. Opet, njezina je ljepota od sirenskog karaktera, neuhvatljiva je „poput morske pjene“. (Ovu će fantazmu redateljica uvesti već u prvome kadru filma, ispod vode). Ali i Liliane još uvijek gaji osjećaje za svoju negdašnju ljubavnicu, s kojom je saznajemo igrala u nekovrsnim mekim pornićima, a što se naziva „umjetničkim filmom“!

    Dakle, od samoga se početka, predvidljivo stvara situacija ljubavnog trokuta. U tom će trokutu Grebo biti najkrhkija stranica (hipotenuza među dvije katete!). No, geometrijski će se odnosi na kraju i simetrizirati. U – opet vrlo predvidljivoj – translaciji u igru će ući i spomenuti Stipica svojim homoseksualnim sklonostima prema Grebi. Trokut je prešao u četverokut! (Usput, frizurom i gestama, Lučev umnogome podsjeća na karizmu pokojnog funki-kralja Dinu Dvornika, kao što će i Bravo podsjetiti likom na Enesa Vejzovića, koja također ima epizodnu ulogu u filmu.) Na kraju – ne treba zbog nekog suspensea to tajiti! – na svijet dolazi i Dina. Kao plod Otoka ljubavi ona će okruniti ovu ljubavnu zavrzlamu, gdje se zapravo ne zna tko koga, gdje i zašto.
    Otok ljubavi, red. Jasmila Žbanić
    Nakon što je pretrpjela podosta kritika zbog, navodno, plakatskog karaktera njezina posljednjeg filma, Za one koji ne mogu govoriti (2013), Jasmila Žbanić pokušala je spustiti loptu i snimiti film koji će pokazati da ona znade i nešto drukčije. Financiran od znane fondacije Eurimages, ovo je djelce svojevrsni, predah i skupljač novca za neki, eventualno, ozbiljniji projekt. Kao nekomu tko nije bio toliko kritičan prema Žbanićkinu angažmanu u prva tri igrana filma, Otok ljubavi čini mi se, na kraju, poprilično nesuvislim djelcem. Osim spomenutih redateljskih nezgrapnosti, tomu pridonosi naglašena konstrukcija žanrovskih obrazaca koju cijelu priču postavljaju ne-empatičnom.

    Naime... ako je cilj ovoga filma bio promovirati poruke poput: nema granica u ljubavi, neka se vole žene i muškarci, žene i žene, te na kraju muškarci i muškarci, all you need is love i slični pamfleti o političkoj i spolnoj korektnosti – onda je isti ostao tek karikaturalan i prvoloptaški. Jasmila Žbanić, jednostavno, ne snalazi se u sklapanju duhovitih scena i replika. Najspornije mi je u tom smislu pojavljivanje hokejaša koji u klapskoj maniri pjevaju lajtmotiv, sladunjavu melodiju Wind of Change od Scorpionsa, a kojom će prije i sam Grebo patetički prizivati promjenu, toleranciju i sveopći sklad. (Podsjetilo me to na onaj degutantni, klapski spot Brešanove Svećenikove djece.)
    Otok ljubavi, red. Jasmila Žbanić
    Ono što mi se u filmu čini zanimljivim, to je pomalo almodovarovski postmoderni štih. Od retro-plakata do autoreferentnosti na prikriveni homoerotski odnos između Brava i Lučeva, prisutan još u filmu Na putu (2010). No, premalo je to za ovaj film koji će se brzo zaboraviti.Naime, unatoć svim zamjerkama za plakatnost njezina umjetničkog izričaja – već se sada autorica postavila kao meta ovdašnjih kritičara, poput svojedobno Emira Kusturice! – držim da Jasmila Žbanić treba ponovno snimati ozbiljne filmove. Kako jednom prije rekoh, „holokaust patrijarhalne (ne)civilizacije“, koji, pod krinkom sveopće komunikacije, porađa sveopću mržnju i netoleranciju, nikada ne treba prestati prokazivati. Jasmila Žbanić je – više ili manje vješto – dosad bila na takovrsnom zadatku. Nadam se da Otok ljubavi ostaje tek sporednim kolosijekom na tom putu.

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 21. listopada 2014.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji