Svetac u nastajanju

Pravednik (The Equalizer), red. Antoine Fuqua

  • Pravednik (The Equalizer), red. Antoine Fuqua

    Hollywood je u potrazi za svježim idejama oduvijek znao dobro reagirati na aktualni trenutak. S obzirom na novu geopolitičku situaciju – Putinovu vladavinu u Rusiji te situaciju oko Ukrajine, ne treba čuditi što Pravednik, označava veliki povratak ruskih negativaca u američke komercijalne filmske vode, negativaca koji su svoju holivudsku karijeru završili negdje krajem hladnog rata. Doduše, sada posrijedi nisu toliko vojno-političke zavrzlame, koliko problem ruske mafije koja svoje krakove širi po cijelome svijetu. U Pravedniku je metastazirala po cijelom američkom sustavu, a kao točka širenja znakovito je odabran Boston, inače grad koji je bio omiljeno poprište brojnih kriminalistički intoniranih filmova. Mafija je ovdje sagledana kao svojevrsna podzemna vojska koja se potajno infiltirala u američke siguronosne, pravne i političke sustave te opasno prijeti da Amerikancima uskrati miran san.
    Pravednik (The Equalizer), red. Antoine Fuqua
    Sve dok imaju Denzela Washingtona kao zaštitnika, očito je da mogu odahnuti i bezbrižno nastaviti sanjati umivene snove o ostvarivanju američkoga sna, što nam glumac, koji je ovoga puta odlučio producirati sam sebe, i sugerira svojim producentskim potpisom na odjavnoj špici. Pritom se „zmija kojoj treba odrubiti glavu“, da se poslužim riječima Washingtonova lika Roberta, otjelovljuje kao ruski oligarh Puškin, što može biti književna referenca, s obzirom da je Robert pasionirani čitatelj djela koje je neki opskurnih časopis stavio na listu sto romana koje svatko treba pročitati prije smrti. Ruski romantičar bi se na to vjerojatno okrenuo u grobu tri puta oko svoje osi, no vjerojatnijom se analogijom čini ona na zvučnoj relaciji Puškin – Putin, na što književnik, kada bolje promislimo, također ne bi blagonaklono gledao.

    Antoine Fuqua, s kojim je Washington već surađivao prije desetak godina na kriminalističkom Danu obuke (Training Day) te pritom zaradio Oscara za najbolju glavnu mušku ulogu, odlučio nas je, s obzirom na svoj inače bombastičan i videospotovskom estetikom nadahnut redateljski rukopis, smireno uvesti u egzistencijalnu situaciju protagonista. Možda i presmireno za dobrobit ritma filma. Robert je naoko prosječan Amerikanac, dobar čovjek iz susjedstva, koji vodi miran, da ne kažem monoton život s ustaljenom dnevnom rutinom. Njegov svakodnevni život djeluje ne samo asketski nego i gotovo programiran u svaku minutu. Prostor u kojem boravi, odnosno stan, minimalno je uređen i namješten sugerirajući da je posrijedi čovjek koji puno ne drži do udobnosti i materijalnih dobara. Ujutro odlazi na posao, gdje je omiljen među svojim kolegama zaposlenicima, a potom čita knjige te svake večeri u isto vrijeme odlazi u kvartovski lokal prezalogajiti. Naoko, dalo bi se zaključiti da je Fuqua za protagonista odabrao poprilično dosadna i prosječna čovjeka, koji ničim ne iskače iz svoje okoline te nikome ne stoji na putu.
    Pravednik (The Equalizer), red. Antoine Fuqua
    Nakon što smo se detaljno upoznali s Robertovim načinom života te dobili društvene i psihološke konture njegova karaktera, u priču se uvodi novi lik – gotovo maloljetna prostitutka Alina, s kojom glavni protagonist katkada proćaska u svom omiljenom lokalu. Alina koja, kao nebrojeni prije nje, gaji iluzije o ostvarivanju američkoga sna, ima nasilnoga svodnika Slavija, koji je jednom prilikom brutalno fizički kažnjava zbog neposluha. Navedeno je iskorišteno kao glavni narativni okidač koji mirnog Roberta pretvara u ubojitu mašinu, koja kreće u rušilački pohod protiv ruske mafije i njezinih američkih pobočnika jer nema gore stvari od izdajica vlastitoga naroda.

    Naslov filma (Pravednik) vrlo je znakovit i s vremenom nam postaje jasno da Fuqua glavni lik želi postaviti kao figuru religiozne aure. Isposnički način života rezultat je određenih događaja iz njegove prošlosti kao i emocionalnih trauma, no on također ne može u sadašnjosti mirno gledati da nevini pate jer se to kosi s njegovim moralno-etičkim načelima. Robert tako kažnjava samo one koji su to zaslužili – beskrupulozne mafijaše, ali i korumpirane i iskvarene policajce kojima redovito drži uzvišene propovijedi o mogućnosti izbora i činjenici da su iznevjerili svoj poziv, čija je temeljna svrha da štiti nedužne i dobre građane.
    Pravednik (The Equalizer), red. Antoine Fuqua
    Robert se pritom promeće u Fuquinu inačicu suvremena sveca ili čak anđela osvetnika. Nije ovo prvi put da Washington u svojoj karijeri podjednako strastveno ubija i propovijeda, treba se samo prisjetiti postapokaliptične i distopijske Knjige iskupljenja (Book of Eli, 2010) braće Hughes pa će biti jasno o čemu pričam. Jedina je razlika što se ovaj put redatelj potrudio osmisliti poprilično brutalne i maštovite načine nasilna kažnjavanja okorijelih mafijaša i sociopata pa završnica filma djeluje kao masakar građevinskim strojevima i uređajima u lokalnom Bauhausu. Kada već nisu ozbiljno shvatili njegove moralne prodike, postoje i drugi načini da nauče lekcije, kojih će se zasigurno sjećati i u narednim inkarnacijama. On toliko brutalno ubija koliko napadno dijeli mudre životne savjete, koji zvuče kao da su rezultat čitanja sabranih dijela Paula Coelha.

    Redatelj se u svakom slučaju trebao podrobnije konzultirati sa svojim montažerom jer je četrdesetak minuta filma slobodno moglo završiti na podu montažerske sobe. Pravednik je razvučen film koji nema fabularnog štofa za trajanje od sto i trideset minuta te bi cjelina bila dinamičnija da je posrijedi djelo od devedeset minuta. Fuquine vizualne eskapade imaju trojaku funkciju: stvaranje atmosferičnosti, ocrtavanje skromna načina života protagonista te nadopunjavanje slike društvene dekadencije. Međutim, one ostaju na razini trećerazredna videospota te uz bombastičan soundtrack više doprinose odveć šminkerskom izgledu filma, koji se svim silama trudi izgledati vrlo oporo. Tome treba pridodati i činjenicu da se protagonist prema kraju sve više promiče u figuru super junaka, što se naznačava njegovim kretanjima u slow motionu te mokrim izgledom tijekom završnog obračuna gdje vodu koja se cijedi i kaplje s Washingtonovih trepavica Fuqua kadrira toliko erotično da se pitate što uistinu želi postići. Možda bi mu bolje bilo da se više potrudio oko koncipiranja zanimljivih i upečatljivih negativaca, koji su svedeni na skupinu primitivnih i nesposobnih tipova s lošim tetovažama i upitna stila odjevanja (osim Teddyja), te smanjivanja (pre)očite tendencioznosti cjeline. Denzel Washington, koji glumački nikada nije bio dosadniji, u završnici ipak ne dobiva krila te ne uzlijeće na nebo iznad Bostona. Znači li to da ćemo ga gledati u nastavku?

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. listopada 2014.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji