Nastao prema prvome dijelu romaneskne trilogije Jamesa Dashnera, Labirint: Nemogući bijeg redatelja debitanta Wesa Balla očiti je izdanak trenda kojega su pokrenule Igre gladi, iako je već sada sigurno da neće postati kinofenomenom poput njegove preteče. Između Dashnerova djela i trilogije Suzanne Collins postoje brojne sličnosti. Treba napomenuti da je prvi dio Dashnerova serijala ipak izdan godinu dana prije (2007) djela Suzanne Collins, samo što autor nije imao toliko sreće da njegov roman bude prvi ekraniziran. Trebalo je stoga sačekati nekoliko godina dok prvi izdanak Igara gladi nije ostvario izniman i neočekivan uspjeh na kinoblagajnama. S obzirom na aktualnu temu reality showova i veliku marketinšku kampanju koja je počivala na aktualnosti problematike usko vezane uz naš odveć medijalizirani svijet lišen privatnosti, razumljivo je zašto je u konačnici Collinsova više profitirala. Labirint i Igre gladi naslovi su koji ulaze u domenu književnosti za mlade, a radnja im je smještena u totalitarno distopijsko društvo budućnosti koje se suočilo s kataklizmom epskih proporcija. Međutim, žanrovske i tržišne odrednice nisu jedina poveznica između tih dvaju naslova.
Čak su i njihove priče slično strukturirane. U oba djela grupa mladih ljudi nalazi se u zatvorenom i izoliranom prostoru u kojem moraju preživjeti razvijajući vlastite sposobnosti te dokazujući se inteligencijom i izdržljivošću. Jedina je razlika što u slučaju Igara glada zatvoreni prostor predstavlja set reality showa u kojem se sudionici moraju poubijati kako bi jedan preživio, a što se putem medija prenosi kao zabava i opomena potlačenim masama. U Labirintu nemamo toliko aktualnu temu te se igrači koriste u svrhu znanstvenoga i društvenoga eksperimenta. U dvama naslovima nadobudni igrači imaju potencijala da postanu vođe pobune protiv tiranskoga režima. Usporedimo li dalje sličnosti i razlike, idejno je Labirint mnogo konvencionalnije ostvarenje, premda treba istaknuti da oba naslova ne nude inventivne idejno-filozofske sklopove, nego oni počivaju na općim mjestima mnogih i raznovrsnih popularnih i populariziranih teorija.
U slučaju Ballove ekranizacije temeljni je problem što se od samoga početka nalazimo na poznatu teritoriju. Odmah prilikom Thomasove inicijacije u grupu znamo da će posrijedi biti buntovan mladić koji će pokušati i najvjerojatnije uspjeti u naumu da promijeni zatečeno stanje stvari. Stoga Labirint: Nemogući bijeg pati od očite predvidljivosti koja je rezultat čvrstoga držanja utabanih žanrovskih staza. Kako govorimo o bestseleru i njegovoj filmskoj ekranizaciji, oboje kao strogo određene forme imaju vrlo konzervativnu strukturu. Navedeno znači da djela iz ovoga korpusa nisu sklona kako oblikotvornim, dakle sižejnim, stilskim i fabularnim poigravanjima, a tako niti idejno-svjetonazorskim. Konvencionalnosti narativne strukture redovito odgovara podržavanju nepromijenjenih društvenih i kulturnih vrijednosti, koje svijet bestselera i blockbustera nastoji zadržati u konzerviranom stanju. Labirint, kao uostalom i Igre gladi, nije nikakva iznimka jer Ball i njegovi scenaristi Noah Oppenheim, Grant Pierce Myers i T. S. Nowlin ne nastoje eksperimentirati s predloškom nego ga što vjernije adaptirati.
Na početku stvaraju svojevrsnu mušku utopiju u kojoj mladići naoko žive u gotovo idiličnom prirodnom okruženju od plodova vlastitoga rada (ako, naravno, izumemo činjenicu da je posrijedi svojevrsni zatvor) no pritom su lišeni ženskoga društva. U drugoj polovini filma iznenada se uvodi ženski lik Terese (Kaya Scodelario) koja treba izbalansirati odveć homosocijalno okruženje u kojem se protagonisti nalaze. Ono što je u početku imalo potencijala za propitivanje heteronormativnosti, pretvara se u njezinu potvrdu. Pritom lik Terese ne dobiva nikakvu čvrću motivaciju te ostaje najpapirnatijih likom djela za koji ostaje tek naznačeno da je vjerojatno sastavnim dijelom znanstvenoga eskeprimenta kojega labirint predstavlja. Muški su likovi čvrsto polarizirani na dvije skupine: jedna podržava Thomasa (Dylan O`Brien) u nastojanju da otkrije razrješenje enigme, a druga je sklonija Gallyju (Will Poulter) koji želi očuvati postojeće stanje. U konvencionalne aktanatske raspodjele autori nisu žele dirati u čemu su slijepo slijedili predložak, što je rezultiralo nerazrađenim a time i ne osobito zanimljivim likovima, s kojima se gledatelj treba poistovjetiti na principu dijade dobro-loše.
Prva polovina filma na trenutke je suhoparna jer Ball mora gledatelju objasniti kontekst priče, odnosno upoznati ga s društvenom strukturom koja vlada unutar labirinta. Odmah nam je jasno da je posrijedi tek prvi dio potencijalnog filmskog serijala, što završnica, naravno, potvrđuje. Unatoč tom nedostatku prvi dio filma intrigira gledatelja postavljanjem misterija u središte razmatranja. Potom se se ispostavlja da ga scenaristi nisu uspjeli dobro uobličiti pa već nakon prvih šezdesetak minuta gledatelj dobiva opće obrise onoga što se dogodilo. Stoga u drugoj polovini Ball navedeno nastoji nadoknaditi dodatnim razvijenjem akcijsko-pustolovnoga segmenta filma vezanoga uz potragu za izlazom iz labirinta. Iako robotizirana paukolika stvorenja ne predstavljaju vrhunac maštovitosti, Ball povremeno uspijeva inscenirati dinamične scene potjere kroz labirint, a na trenutke mu polazi za rukom i podizanje napetosti različitim trikovima zastrašivanja gledatelja.
Labirint: Nemogući bijeg sporadično je zabavan film, a njegova bi priča u vještijim scenarističko-redateljskim rukama imala potencijala za zanimljivu razradu umjesto slijeđenja otrcanih žanrovskih konvencija.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. listopada 2014.
