Tragovi prošlosti film je o sjećanju, traumama iz prošlosti i nastojanju da se s njima suoči. Djelo australskoga filmaša Jonathana Teplitzkoga snimljeno je prema knjizi Erica Lomaxa, koji je nastojao opisati svoje mučno autobiografsko iskustvo u japanskom radnom logoru tijekom Drugoga svjetskog rata, a potom i višedesetljetno nastojanje da se uhvati ukoštac s avetima prošlosti te naposljetku susret sa svojim logorskim mučiteljem. Aktualna i znakovita tema, ugledna glumačka postava te sama činjenica da je djelo temeljeno na istinitom događaju kao da nas već od samoga početka žele usmjeriti na ideju da će posrijedi biti film o osobnom, a preko toga i kolektivnom iskupljenju, prožeto važnom povijesnom lekcijom.
Radnja filma započinje početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća u Velikoj Britaniji kada Eric Lomax (Colin Firth), naoko smušen samotnjak i željeznički entuzijast, u vlaku upoznaje Patti (Nicole Kidman) te se zaljubljuje na prvi pogled. Nakon toga slijedi prizor u bezličnom klubu veterana Drugoga svjetskog rata, koji svojim uniformiranim izgledom i ustajalom atmosferom djeluje kao mjesto na kojem je vrijeme stalo, što će se pokazati vrlo znakovitim. Uskoro gledatelj shvaća da klub ne funkcionira kao mjesto kolektivnoga prisjećanja i njegovanja pamćena jer prisjetiti se znači uhvatiti se rješevanja problema iz prošlosti. Članovi kluba suprotno tome svaki dan ponavljaju prošlost u nemogućnosti da se suoče s njom pa za njih živjeti u sadašnjosti zapravo znači neprestano živjeti u prošlosti te je unedogled ponavljati.
Eric Lomax je u navedenom kontekstu ključan lik jer je, rubno uz Finlaya (Stellan Skarsgard), jedin veteran s kojim se gledatelj ima priliku pobliže upoznati. Njegovi suborci i sadašnji članovi kluba znaju da je tijekom ispitivanja u japanskom logoru preživio torturu, no što se uistinu odvijalu tijekom ispitivanja nikada nisu saznali jer Eric ne može ispripovijedati, odnosno narativizirati traumu i suočiti se s njom. Zato mu se ona vraća u obliku simptoma. Tragovi prošlosti, kako je film slobodno preveden na hrvatski jezik, stoga predstavljaju simbole sjećanja na patogene traumatizme koji subjektu predstavljaju prepreku za normalno funkcioniranje u sadašnjosti. Zato ovdje baratamo s filmom koji pokušava iznijeti priču o pokušaju da se osobna trauma narativizira, što se odvija na dvjema razinama. Patti i gledatelj nalaze se u istoj situaciji: kako Eric nije u mogućnosti voljenoj osobi reći što se dogodilo, tako i redatelj skriva ključne elemente slagalice te ih otkriva onim tempom kojim njegov protagonist uspijeva verbalizirati vlastita iskustva.
Iz navedenoga razloga naracija se odvija kroz dvije temporalne razine: prva se odnosi na narativnu sadašnjost protagonista, a druga je vezana uz rekreiranje prizora koji su se odvijali na ratištu, čime autor želi fingirati rad sjećanja, premda se dva nivoa isprepliću u odveć statičnoj maniri. Kao bitan simbol u djelu i poveznica između prošlosti i sadašnjosti javlja se željeznica, koja funkcionira kao ispušni ventil, prostor u kojem Eric sublimira svoja traumatična iskustva.
Dva uvodna prizora ključna su jer nas prvi dovodi u kontekst ljubavne priče koja počinje romantičarskim klišejem sudbonosna susreta i ljubavi na prvi pogled. Drugi prizor potiče u gledatelju sumnje da protagonist ima određene probleme koji će u njegovom skorom braku predstavljati gotovo nepremostivu prepreku. Stoga Teplitzky cijeli film gradi ponovno na starom romantičarskom klišeju o terapeutskoj funkciji ljubavi. Patti ubrzo shvaća da čovjek s kojim je zasnovala obitelj nije u potpunosti nalik na onoga nespretnjaka iz vlaka te da ima svoju mračnu stranu, no sudbonosna ljubav pomoći će joj da se sabere te bude podrška suprugu unatoč njegovom odbijanju. Tragovi prošlosti u osnovi su staromodna ljubavna priča o dvoje ljudi koji u zrelim godinama otkrivaju osjećaje i zajedništvo, a potom unutar navedenoga okvira smješta se priča o pamćenju i oprostu, koja je predvidljivo motivirana ljubavlju.
Prvih šezdesetak minuta filma odveć je anemično. Teplitzky se trudi da previše pregledno ispreplete dvije narativne linije, koje diferencira vizualno i atmosferično. Britanski dio filma je tmuran, hladnjikav i sumoran, a azijski segmenti su sparni i svijetli, iako poprilično konvencionalni u prikazu ratnih zbivanja. U drugome dijelu dolazi do obrata: Eric otkriva da je njegov mučitelj Takeshi Nagase (Hiroyuki Sanada) živ te radi u memorijalnom centru koji se nalazi na prostoru nekadašnjega logora. Naivno smatra da će mu putovanje i osveta omogućiti da se sabere te s Patti sretno proži ostatak života, no na izvorištu traume shvaća da nasilje nije dobra opcija. Tragovi prošlosti lijepo sugeriraju humanu poruku oprosta i mirnoga suživota, samo je problem što je film psihološki manjkav pa susret Erica i Takeshija, koji bi trebao biti ključan događaj djela, odaje dojam mlakosti i razvodnjenosti te mu nedostaje prijeko potrebna psihološkog naboja. Osim zbog konvencionalnoga redateljskoga rukopisa, dio krivnje otpada i na glumačku postavu. Colin Firth je solidan u ulozi u traumatiziranoga veterana i njegove ograničene facijalne ekspresije dobro dočaravaju potisnutost karaktera, no Nicole Kidman je neuvjerljiva i sasvim pogrešno odabrana za svoju ulogu.
© Dejan Durić.FILMOVI.hr, 26. rujna 2014.
