Životopis moćnog, slavohlepnog i brutalnog engleskog kralja Henrika VIII. (1491–1547) stoljećima privlači povjesničare i nadahnjuje umjetnike, baš poput onog druge mu žene Anne Boleyn zbog koje je Henrik prekinuo s rimokatoličkom i osnovao anglikansku crkvu. Dvije sestre za kralja još je jedan pogled na to, za Engleze turbulentno povijesno razdoblje iz kuta obitelji Boleyn, uglavnom iz ženske perspektive. Za povijest ostaje zapisano da su se ambicije Anne Boleyn ostvarile u idućem koljenu. Njezino je jedino dijete, djevojčica Elizabeta, postala engleska kraljica Elizabeta I. (koju je u filmovima Elizabeta i Zlatno doba kraljice Elizabete vrlo uspješno utjelovila Cate Blanchett).
Glavni aduti ovog u gotovo svemu britanskog filma ipak nisu Britanci nego dvije najveće mlade američke zvijezde, Natalie Portman (Anne Boleyn) i Scarlett Johansson (Mary Boleyn) te Australac Eric Bana (Henrik VIII.). Kamera je očarana ljepotom glumica, no ljepota slabo pokriva najtanje dijelove scenarija, otkliznuća na teren opasno blizak sapunicama, što iznenađuje znamo li da scenarij (temeljen na knjizi Philippe Gregory) potpisuje scenarist dojmljivo suzdržane Kraljice Peter Morgan. Henrik VIII. Erica Bane moćan je i muževan no premalo u kadru da bi svojom karizmom mogao ublažiti najkritičnije dijelove.
Dvije sestre za kralja produkcijski su bogat film u kojem su raskošni kostimi ipak samo odjeća likova. Odaje kojima se kreću protagonistice prikazane su prilično mračno, poput kaveza koji naglašavaju stanje duha žena kojima je tadašnje društvo namijenilo samo jednu zadaću – iz roditeljskoga se doma što bolje udati i što je moguće prije roditi nasljednika loze. Anne Boleyn željela je mnogo više i u tome dobrim dijelom uspjela (svoju je ambicioznost, uči nas povijest, na kraju platila glavom), no Chadwick, želeći ispričati priču a ne prikazati povijesnu lekciju, izbjegava dublji ulazak u povijesne slojeve i usredotočuje se na intimnu dramu protagonist(ic)a, pa je Dvije sestre za kralja u konačnici najbolje okarakterizirati kao solidnu kostimiranu melodramu.
© Goran Ivanišević, KULISA.eu, 8. svibnja 2008.
