Ugodni déjà vu

Zagonetni dječak, red. Dražen Žarković, sklad. Dinko Appelt

• 
  
  Druga ekranizacija Kušanovih dječjih romana o dogodovština nestašnog Koka i njegovih prijatelja, Zagonetni dječak, film je za djecu čiji se sadržaj svodi na akciju, napetost i ponešto romanse. Orkestralna partitura skladatelja Dinka Appelta tako sadrži cjeline koje odgovaraju tim raspoloženjima.
  
  U filmu najčešće čujemo glazbenu cjelinu koja dočarava napetost sitnim violinskim pomacima ili pak uzlaznim glissandima koji u gledatelja izazivaju strah i uznemirenost. Prikladno radnji ta se cjelina najčešće ponavlja. Njezin kratki i pamtljivi početni motiv gledatelju postaje vrlo brzo prepoznatljiv (zbog toga što se desetak puta ponavlja u uvodnoj špici) pa se njegovim pridodavanjem u vizualno mirnije scene ostvaruje ista atmosfera ili nagovještaj nečega uzbudljivog. Cjelina koju nalazimo u scenama veće akcije nešto je manje učestalosti, a najčešće se stapa sa prethodno navedenom. Rjeđi je slučaj nadovezivanja napete glazbe na cjelinu tužna prizvuka. Ona se tek tu i tamo javlja u scenama koja zagonetnog dječaka, često praćenog motivom napetosti, pokušava dočarati boljim no što nam ga Koko prikazuje, a najčešće je prekida dominantna, napeta glazba. Posebno simpatičan glazbeni odlomak čine razigrani melodijski pomaci koji dočaravaju dječji svijet i njegovu nedužnost. U slučaju da je samostalni odlomak često rezultira komičnošću, dočim u ispreplitanju s cjelinom napetosti istovremeno stvara atmosferu žanra te ravnotežu ugodnog i neugodnog.
  
  Glazba Zagonetnog dječaka je isključivo neprizorna i gotovo konstantna. Rijetki trenuci u kojima nema glazbe, najčešće pri pojavi novih scena, traju svega par minuta (ako i toliko), nakon čega napetošću natrpan dijalog ili događanja stvaraju zahtjev za ponovnim izviranjem adekvatne glazbene pratnje. Možda bi se moglo učiniti da Appeltova partitura oblikovana u isključivo neprizornu glazbu nije dosegla svoj maksimum. No, za ovakve postupke nalazimo opravdanja. Isključiva pojava neprizorne glazbe u filmu čini još jednu oznaku filmskog žanra, jer je upravo ona česti element fantastičnog, nadnaravnog ili iracionalnog. Isto tako je velika količina filmske glazbe tj. filmska preuglazbljenost po završetku holivudskog zlatnog doba ostala karakteristikom samo žanrova fantazije, bajke, znanstveno-fantastičnih ili akcijskih filmova. Raznovrsnost je donekle postignuta različitim odnosima konstantne neprizorne glazbe sa zvukom i govorom.
  
  Iako Appeltova glazba sadrži zanimljive i lijepe glazbeno-melodijske odlomke, ona je poprilično klišeizirana i holivudska (već sama uporaba simfonijskog orkestra u skromnoj novijoj hrvatskoj kinematografiji nije učestala), pa svaka cjelina ostavlja dojam da smo je već negdje čuli. Uvodna glazba podsjeća na Elfmanovu, romantični, nježni dijelovi pomalo nalikuju Marianellijevoj, a one akcije ili scene nogometnog turnira na glazbe holivudskih dječjih filmova osamdesetih. Ipak, Appeltova je glazba, da bude jasno, potpuno originalna. Moguće je da su navedena klišeiziranost i njezina sličnost s postojećim filmskim glazbama ciljani kako bi evocirali mladost kod starije publike, te stvorili svojevrsnu bazu podataka mlađoj publici pomoću koje će jednog dana lakše shvaćati i pratiti kompliciranije filmske uratke.
  
  Uvodna špica kao i pojedinačni odlomci neprizorne glazbe pokazuju potencijal Appeltova rada (ne samo u okviru filmske glazbe, nego i ove glazbene partiture izvan okvira filma za koji je skladana), stoga je šteta da je njezina razrada i pojavljivanje unutar filma svedena na standardiziranost, klišeje i hrvatsku inačicu američkih uradaka te vrste.
  
  © Lucija Bodić, FILMOVI.hr, 31. kolovoza 2014.

Piše:

Lucija
Šoštarić