U jednoj od analepsi u filmu Herkul Bretta Ratnera (Crveni zmaj), kojom započinje polagano otkrivanje tragične junakove životne priče, naslovni se lik vraća s pohoda u kojem je spasio Atenu. Razularena masa kliće mu dok ga prati kralj Euristiej (Joseph Fiennes), vidno zabrinut što njegov podanik zadobiva veću slavu od njega. Na kraljevu ironičnu opasku, Herkul odgovara da on samo želi biti „suprug i otac“. Navedena replika, ako izuzmemo njezinu banalnost i otrcanost, kao da želi sugerirati scenarističke strategije Ryana Condala i Evana Spoilotopoulosa: ispod akcijskoga i izrazito maskulina plašta junak bi se ipak trebao raspoznati po svojim humanim osobinama. Nije prvi put da nas je Hollywood ove godine počastio Herkulovim pustolovinama, no Legenda o Herkulu Rennyja Harlina u kinima je opravdano prošla neopaženo. Dok je taj film nastojao ostati blizak mitskoj bazi priče, Ratnerovo djelo nastoji ponuditi drugu perspektivu, što naoko djeluje kao zanimljiv postupak.
Posrijedi je ekranizacija istoimena stripa Stevea Moorea, koji je imao dva izdanja: The Thracian Wars i The Knives of Kush, usredotočena na Herkulova nastojanja da obuči vojsku tračkoga kralja Kota kako bi se kraljevstvo zaštitilo od odmetnuta generala Reza. Naslovni junak s vremenom saznaje da je postao igračkom u rukuma beskrupoloznih vladara i političara koji su ga nastojali iskoristiti za svoje ekspanzionističke ciljeve. Ovu temeljnu fabularnu nit prati i Ratnerov film, a novina je u tome što se Herkulu oduzima mitska aura. Opće je poznato da je on u klasičnoj priči bio sin boga Zeusa i smrtnice Alkmene te predmetnom odmazde ljubomorne Zeusove supruge Here.
Djelo se otvara voice overom u kojem Iolaus (Reece Ritchie) u pompoznoj i hiperboliziranoj maniri prepričava rađenje junaka, stasavanje i zadatke koje mu je postavila Hera te njihovo savladavanje da bi nam ubrzo otkrio da se spomenuto nije moralo odigrati na način kako je upravo navedeno. Funkcija Iolausa je da putuje s Herkulovom družinom te širi fabricirane priče o njemu, koje nemaju puno toga zajedničkoga sa stvarnošću. Promišljena je to marketinška strategija jer u ovoj inačici Herkul nije nikakav nezakoniti sin boga, nego siroče s atenskih ulica koje se vlastitim snagama snašlo u nemilosrdnom svijetu i s vremenom postalo plaćenik. Daleko od romantizirane mitske verzije, Herkul je sada ratnik kojeg može iznajmiti tko god zaželi uz uvijet da dobro odriješi kesu. Iolausove nabrijane priče služe da bi se njegov status učvrstio, a hiperbolizirane pripovijesti o podvizima širile, što u konačnici njegovoj neobičnoj družini može donijeti i donosi nove zdatke. Kao i većina plaćenika koje ste mogli susresti u američkim filmovima tako i ovaj gaji tipičnu romantičnu težnju: želi obaviti posljednji zadatak kojim će dobrano zaraditi kako bi se mogao smiriti te u izolaciji okopavati svoj vrt i uzgajati povrće. Stoga se Kotova ponuda čini kao idealan posljednji zadatak, no u kalkulantskoj inačici scenarističkoga dvojca to otvara i mogućnosti da pokaže svoje humane vrline koje se očito kriju ispod silničke i nabrijane maskuline vanjštine.
Odnos između stvarnosti i fabrikacije potencijalno je bila najzanimljivija komponenta filma te je u rukama vještijeg redatelja i spretnijih scenarista mogla postati okosnicom filma. Međutim, Ratnerov Herkul nije razapet između svoje mitske, danas bismo rekli medijalizirane inačice, odnosno identiteta te onoga što on osjeća i zna da zaista jest, a i razmatranje o složenoj identitetskoj problematici bilo bi pretjerano zahtijevati od popcorn spektakla pa se film kreće po utabanim stazama filmova o junacima čija moć djelovanja nadilazi onu običnoga čovjeka. Nije posrijedi klasičan superjunak – to ipak pripada domeni fabriciranih priča o njemu, jer posliježe ovozemaljskom poretku, odnosno smrtnosti. No, sa superjunacima ga povezuje tipičan ideološki klišej poznat iz takvih filmova, što se u jednoj replici i eksplicira kada mu govore da on ljudima ulijeva nadu, premda bi on, kako je već rečeno, radije bio tek običan suprug i otac, što je vrlo dirljivo od njega.
Scenrij djeluje poprilično sklepano i nedorađeno. Priča o pridruživanju Herkulove skupine Kotovim snagama poslužila je Ratneru za insceniranje niza nasilnih akcijskih prizora u kojima Herkul vojnike uči kako da iskažu svoje prave muške vrline. Dva ženska lika koja u djelu zauzimaju nešto značajniju ulogu su stereotipizirana. Princeza Ergenia (Rebecca Ferguson) mora koritisti svoje ženske čari da bi pridobila Herkula za Kotove ciljeve i time spasila sina, premda ih naposljetku junak oboje mora spasiti. Amazonka Atalanta (Ingrid Bolsø Berdal) papiranti je lik koji je zbog svoje aktivnosti i spretnosti s oružjem često meta neduhovitih seksističkih pošalica Herkulove družine. Općenito su pripadnici družine plošno okarakterizirani i ne izdižu se iznad razine nezanimljivih tipova. Iako je glumačka ekipa šarolika i sastavljena od karakternih glumaca (Peter Mullan, Rufus Sewell, John Hurt, Aksel Hennie, Joseph Fiennes), u bezlično skrojenim ulogama nisu dobili priliku iskazati se.
Problem Dwaynea „The Rocka“ Johnsona nije toliko nedostatak ekspesivnosti, na koji smo navikli, nego manjak autoironije. Dijalozi koje protagonisti vode svedeni su na kvaziživotne pouke, a s vremenom se ispostavlja da su članovi družine svojevrsni nadomjestak za ubijenu Herkulovu obitelj. Spomenuti podzaplet je predvidljiv te služi autorima da povežu akcijski segment filma s junakovom pretpoviješću. Iako se sugerira da je Herkul prognan iz Atene pod optužbom da je umorio vlastitu obitelj, gledatelju je od početka jasno da će se u završnici otkriti pravi krivac koji je nekako povezan s posljednjom misijom družine. Akcijski prizori sami po sebi, lišeni ičega osim iskazivanja muškosti i viteških vrlina, djeluju monotono i rutinski režirano.
Problem s filmovima koji nastoje oživjeti antičko doba je taj da mahom izgledaju prekičasto za vlastito dobro, da se uz sav produkcijski trud jednostavno ne možete uživjeti u razdoblje. A o fiksaciji na britanski naglasak ovom prilikom bolje je ne govoriti.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 6. kolovoza 2014.
