Neuspjeh Planeta majmuna (2001) Tima Burtona ipak nije uspio zaustaviti pokušaj Foxa da osuvremeni i prepravi plodni filmski znanstveno-fantastični serijal s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća, koji je započeo s Planetom majmuna (1968) Franklina J. Schaffnera te je polučio još četiri nastavka. Fox je, doduše, morao čekati cijelo desetljeće na reboot serijala kako bi publika i kritika imali dostatno vremena da barem donekle zaborave Burtonov fijasko. Okolnosti su im išle na ruku jer je Hollywoodom zavladala epidemija snimanja prequela i rebootova, odnosno prednastavaka i ponovno oživljenih filmskih serijala. Gledatelje se time nastoji vratiti u vrijeme prije izvorne priče, kako bi im se objasnili razvoj i postanak iste, što je također omogućilo da se priča ponovno grana u brojne nastavke.
Schaffnerov uradak s kraja šezdesetih godina bio je tipičan izdanak svoga vremena u kojem su se pokušali snimati društveno angažirani i politički osviješteni znanstveno-fantastični filmovi, svojevrsna spekulativna djela, koja su na postojećim društvenim, političkim i kulturnim trendovima nastojala predvidjeti nezavidnu sutrašnjicu naše civilizacije. Istodobno, u tim je djelima budućnost služila kao svjevrsna osmatrašnica za sadašnjost. Schaffnerovo ostvarenje je stoga bilo čvrsto vezano uz svoj društveni kontekst te je propitivalo darvinističke postavke kroz pesimističnu viziju kraja ljudske vrste u kojoj dolazi do obrata snaga: Zemljom su u određenom trenutku budućnosti zavladali majmuni, a ljudi su postali manjinska i potlačena vrsta u pozadini čega se provlačila ne samo potka o rasizmu nego i čovjekovom sve većem uništavanju sebe i okoliša u kojem obitava.
Kada je 2011. Rupert Wyatt režirao Planet majmuna: Postanak, s Jemesom Francom u glavnoj ulozi, zajedno sa scenaristima Rickom Jaffom i Amandom Silver osuvremenio je društveno-politički kontekst da bi bio blizak strahovima i paranojama novoga doba, što je bilo protkano referencama na bojazni od terorizma, kemijskoga oružja, umjetno stvorenih virusa i gramzivosti multinacionalnih kompanija koje u svojoj beskrupuloznosti ne prezaju ni pred čim kako bi povećale profit. Posljednji je motiv posebice zanimljiv jer sugerira neke od temeljnih promjena u žanrovskom motivskom inventaru. Nekadašnje figure ludih znanstvenika, koji nisu birali sredstva da ostvare svoj naum, sada u dosluhu s duhom vremena zamjenjuju kapitalistička središta moći u nastojanju da na globalnoj razini postignu sve veći utjecaj i kontrolu. Otvorena završnica Wyattova djela, nimalo suptilno, sugerirala je gledateljima da treba zanemariti Burtonovo djelo jer od Postanka započinje reboot serijala. Majmuni su pobjegli na slobodu i za očekivati je bilo da će se u potencijalnom nastavku prikazati njihov uspon na ljestvici dominantnih vrsta. Identičnu strategiju koristi i Planet majmuna: Revolucija Matta Reevesa (Cloverfield, Let Me In), čiji nas završetak izravno upućuje u tematsku okosnicu narednoga nastavka – konačan obračun dominantnih majmuna i gotovo istrebljene ljudske vrste.
Reevesa i njegove scenariste Marka Bombacka, Amandu Silver i Ricka Jaffu ne zanima toliko sagledavanje izmjene perspektive u kojoj su nekadašnji tlačitelji sada postali potlačeni pa imaju prilike vidjeti kako izgleda živjeti u poziciji Drugoga. Iako je ova ideja svakako naznačena i provučena kroz djelo, ona nije od primarna značenja. Za propast ljudske civilizacije kriv je upravo čovjek koji je stvorio virus koji je uzrokovao da većina stanovništva umre, a na životu je ostala nekolicina autoimunih. Posrijedi je pak isti virus koji je majmunima omogućio da se razviju u naprednu vrstu. Međutim, dvije skupine sagledane su u zrcalnom odnosu jer nova moćnija vrsta u bitnim aspektima počinje preuzimati obrasce destruktivnoga ponašanja svojih nekadašnjih tlačitelja.
U kontekstu navedenoga redatelj i njegova ekipa stvaraju poprilično predvidljivu agonsku strukturu u čijoj se kombinatorici više nego očito vidi politička korektnost. Majmuni i ljudi dvije su sukobljene strane, no njihov je odnos manje zaoštren nego što bismo to mogli očekivati od poslovično brzopletnih holivudskih scenarističkih rješenja. Film sugerira da je suživot moguć, no u obje skupine postoje podskupine koje različito sagledavaju odnose svoje grupe naspram druge grupe. U majmunskom taboru postoji Caesar kojega je odgojio čovjek i koji smatra da treba izbjegavati sukob a zalagati se, ako već ne za suživot, onda za egzistenciju bez sukoba i međusobnih kontakata. Njegova mišljenja nije podanik mu Koba koji je bio nekoć podvrgnut laboratorijskim testiranjima i prezire ljude te smatra da im je Caesar odveć sklon. Isto tako na ljudskoj strani postaje suprotstavljenje tendencije: Malcolm (Jason Clarke) se zalaže za mirno rješenje krize, a bivši vojnik Drayfus (Gary Oldman) smatra da su majmuni životinje koje treba istrijebiti i povratiti vlast u ljudske ruke. Pritom se električna energija, koja je bitan narativni okidač, uzdiže na razini prometejskoga simbola jer ljudima ne omogućuje samo lagodniji život nego i potencijalni kontakt s drugim preživjelim grupama, što će im omogućiti da se u budućnosti konsolidiraju u borbi protiv majmuna. U obje skupine time postoji jedan konzervativac i jedan liberal pa Reevers usložnjava svoju agonsku kombinatoriku iako ona djeluje odveć shematizirano u prozirnom nastojanju da se gledateljima sugerira da obje strane imaju svoje pozitivne i negativne aspekte.
Iako civilizacija majmuna pokušava stvoriti alternativne strukture u usporedbi s ljudskom civilizacijom, u kojoj će naglasak biti na primatu obiteljskih odnosa i postavci da majmun ne ubija majmuna pa time i ne razvija mržnju prema pripadnicima svoje skupine a posredno i drugih skupina, komparacija dvaju krugova u filmu na zanimljiv način pokazuje da prije ili kasnije dolazi do razvoja gotovo identičnih društvenih i političkih struktura te odnosa podređenosti i nadređenosti. Masi je time uvijek potreban vođa, a snažniji je onaj koji za svoju stvar uspije pridobiti većinu podređenih. S druge strane, konzervativnost i konvencionalnost u koncipiranju društvenih odnosa u svijetu majmuna sasvim iznenađuje: rodna polarizacija je apsolutna: muškarcima pripada javna sfera ratnika i državnika, a ženama privatna sfera obitelji i brige za podmladak. Izražena je i patrilinarna crta koja se očituje u podzapletu vezanom za sukob Caesara i njegova sina kojom se ističe da mušakrci stvaraju muškarce.
Okvirno gledajući, Silver, Jaffa i Bomback možda su u scenarij uspjeli unijeti nešto zanimljivih ideja, no u njihovoj razradi nisu se uspjeli izdići dalje od razine banalnosti, a od sličnoga problema plošne scenarističke obrade patio je i prethodnik. Planet majmuna: Revolucija sporadično je vrlo zabavno djelo izvrsnih specijalnih efekata i dobro orkestriranih akcijskih prizora ako izuzmemo nepotrebno Reevesovo posezanje za strategijama videoigre kao u prizoru s tenkom u kojem je gledatelj postavljen u perspektivu tenkista. Međutim, sam scenarij kalkulantski je skrojen u rasponu od spomenute agonske strukture pa do odmjerenog balansiranja između akcije i emocija, s na trenutke odveć patosom natopljenim dijalozima, pa film ostavlja dojam da su njegovi tvorci odveć igrali ne sigurno.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 3. kolovoza 2014.
