Noć bez kraja

61. Festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 12. – 26. srpnja 2014.: Kosac, red. Zvonimir Jurić; Zagreb Cappuccino, red. Vanja Sviličić; Vlog, red. Bruno Pavić

  • Kosac, red. Zvonimir Jurić

    Jedna noć u provincijskom mjestašcu nedaleko Osijeka. Naslovni osamljenik (Ivo Gregurević) koji je odležao zatvorsku kaznu zbog silovanja, frizerka u prolazu (Mirjana Karanović) koja je ostala na cesti bez benzina, mladić (Igor Kovač) zaposlen na benzinskoj postaji, policajac (Nikola Ristanovski) s mladom obitelji koji možda nastoji dokučiti koliko stvarnost u kojoj se našao odgovara njegovim negdašnjim snatrenjima o budućnosti, zapušten poljoprivredni kombinat, noseće su duhovne i fizičke točke sumornoga ozračja kojim se bavi Kosac (98 min., Hrvatska, Slovenija, 2014) Zvonimira Jurića, po scenariju Jurića i Jelene Paljan, oblikovan kroz tri cjeline što bez hitnje izviru i utaču se jedna u drugu.

    U namjerno usporenom ritmu, prigušeno i mirno, uz mnogo tišine, bez jakih naglasaka, ostavljajući mnogo toga u zraku, Kosac najsugestivnije pulsira u prvome dijelu, pri susretu neznanaca na cestici uz polje, kada Jurić – uz pomoć suradnika među kojima je najuočljiviji prinos ravnatelja filmske fotografije Branka Linte – hrvatskom, slavonskom tlu vješto prilagođava prepoznatljive postupke (američkih) trilera i horora te gradi zlokobno prijeteću atmosferu neizvjesnosti i iščekivanja koja se, da modificiramo poznatu frazu, može rezati kosom. Razvoj događaja vodi, pak, u ponešto drugom smjeru, a početni intenzitet prema završnici nemalo splašnjava, što se, ovisno o gledateljevu senzibilitetu, može doživjeti i kao vrlina i kao mana.

    Govoreći o svojoj ulozi, lijep opis filma daje glumac Nikola Ristanovski: „Zanimaju me scenariji koji nemaju velike teze, oni dakle, koji nisu pretenciozni i izbjegavaju klišeje, kao i kalkulacije temom i dramaturgijom zbog toga da bi se da bi se negdje eventualno svidjeli. U tom smislu mi se jako svidio iskren pokušaj da se dohvati Život, onaj običan, neuhvatljiv život nekih malih ljudi u malim sredinama, ljudi koji su vrlo često nesretno uramljeni u velike kontekste bilo koje vrste, a zapravo samo vape za komadom osobne sreće, za malo ljubavi i za malo onog nevjerojatnog osjećaja da ipak mogu biti, makar malo, vlasnici svojih malih života... Da mogu voljeti makar onog pored sebe, da postoji horizont... Bez velikih pobjeda, bez velikih poraza, uz malo razgovora, ponekog prijateljstva, ćutanja... Običnih stvari. Ponekad sasvim nekonsekventno, kao običan život..“

    U nekom zamišljenom dvostrukom programu, uz Kosca bi se, od aktualnih djela hrvatske kinematografije, izvrsno uklopio eksperimentalno dokumentarni kratki film Strange Fruit (2013) Ivana Faktora, dojmljivo djelo sličnoga ugođaja, također smješteno u slavonsku provinciju. U okviru pak filmova uvrštenih u ovogodišnju pulsku konkurenciju, Kosac, zajedno s Happy Endingsom Darka Šuvaka, Zagreb Cappucinom Vanje Sviličić i Vlogom Brune Pavića daje prilično unisonu umjetničku dijagnozu nevaljalosti hrvatske sadašnjice po maloga čovjeka.

    O ženama iz ženske perspektive

    Zagreb Cappuccino, red. Vanja Sviličić

    Zagreb Cappuccino, dugometražni igrani prvijenac Vanje Sviličić za koji je scenarij napisala zajedno sa suprugom Ognjenom, minimalistička je crtica o dvije prijateljice u četrdesetima (Nela Kocsis i Mila Elegović) koje donose neke važne životne odluke.

    Smještena u Zagreb tijekom nekoliko dana, mahom u stanu protagonistice, uređenom, riječima scenografkinje Ivane Škrabalo, „prema bezidejnom standardu gornje srednje klase, dosadno i podređeno konvencijama“, zgoda od malo riječi bez velikih se poteza usredotočuje na manifestacije emocionalnih stanja dobrostojeće dermatologinje Petre, koja se upravo rastaje od supruga kojeg u filmu ne vidimo, i njezine najbolje prijateljice Kike koja je dolazi posjetiti iz Njemačke, gdje živi.

    Vješto izbjegavajući ekspliciranje teme, istovremeno živahan, elegantan i melankoličan, Zagreb Cappuccino uspijeva sugestivno dočarati raspoloženje trenutačno nezadovoljnih samica u vrijeme jednog od svođenja životnih računa osoba zatečenih srednjim godinama. Svaki kraj je novi početak, a sreću katkad valja dozvati rušenjem mentalnih ograda.

    Na putu prema dolje

    Vlog, red. Bruno Pavić

    Vlog, skraćeno od video-blog, u prijevodu video-dnevnik, kućni je audiovizualni zapis koji pojedinci plasiraju i njime internetski komuniciraju putem YouTubea ili neke slične platforme. Protagonist Vloga (71 min., Hrvatska, 2014), debitantskog dugometražnog igranog filma Brune Pavića (1988) nastalog kao diplomski rad na UMAS-u, Umjetničkoj akademiji u Splitu, a po scenariju Brune i Anamarije Pavić, mladi je Splićanin Krešo (Matija Kačan) kojega šire i neposredne društvene okolnosti kao i vlastita određena nesnalažljivost dovode u akutnu, možda i kroničnu egzistencijalnu krizu. Doslovno završava kao beskućnik. Nevolje što ga snalaze – gubitak posla, neisplata plaće i honorara, smrt majke, izbacivanje iz unajmljena stana – na svoj način interpretira u vlastitim vlogovima.

    Trzavom neurotičnošću dramaturgije koja radnju niže u kronološkom slijedu epizodnih istržaka, sukladnim pristupom (crno-bijeloj) filmskoj fotografiji (Ratko Ilijić), montaži (Goran Čače) i izvedbama glumaca među kojima su mnogi naturščici, kao i, primjerice, teatarski prenaglašena Dara Vukić – a različiti pristupi glumi iskre zanimljivim dodatnim tenzijama – Vlog ostvaruje odgovarajuće neugodnu atmosferu tjeskobnog koprcanja mladoga čovjeka kojemu, u navodnom društvu prosperiteta – o čemu na televiziji govori Predsjednik RH Ivo Josipović – izmiče tlo pod nogama. Načelno opor i grub u prikazu stvarnosti, okusa koji će barem zericu asocirati na rana djela Rainera Wernera Fassbindera, Vlog nenametljivom nježnošću predstavlja svog protagonista, brinući se za nj, razumijevajući ga kao ljudsko biće, mada time ne želi opravdati njegov doprinos vlastitoj propasti.

    Tematski respektabilno ozbiljna i ambiciozna, izvedbeno šarmantno početnička, duhom mladenački vibrantna društveno psihološka drama Vlog pretkraj je Pulskog filmskog festivala, zbog problema vezanih za autorska prava korištenja dijelova pjesama inozemnih izvođača kao što su David Bowie, Janis Joplin i The Doors, uočenih na sam dan predviđenog prikazivanja, uklonjen iz natjecateljskog programa i nije prikazan za javnost, čime mu je onemogućen pristup eventualnim nagradama, a osiguran malo snažniji publicitet.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 26. srpnja 2014.

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji