Kanadski redatelj Denis Villeneuve polako se razvija u zanimljiva autora. Pažnju je na sebe skrenuo je politički aktualnim filmom Naša majka (Incedies, 2010), u kojim je baratao mitskim, edipskim obracima putem kojih je priču o usudu transponirao u suvremeno političko ruho, usmjeravajući djelovanje protagonista povijesnom tragikom, odnosno zlom, besciljnošću i fatumom povijesnih kretanja koja melju sve pred sobom te ostavljaju pustoš i smrt. Djelo se zanimljivo poigravalo detektivskim obracima jer je rješenje nepoznanice u obiteljskoj jednadžni za protagoniste bilo usmjereno osobnim pobudama kroz koje je redatelj zrcalio izralesko-palestinski sukob te je pokušao ponuditi filmsko razmatranje korijena zla. U solidnom i atmosferičnom američkom transferu Zatočene (Prisoners, 2013) Villeneuve je nastavio propitivati fanatizam i obiteljske komplekse te iskazao sklonost prema bujnoj i razvedenoj fabuli, samo što je dodatno pojačao trilerski segment priče kako bi bio prijemčiviji publici. Neprijatelj pak djeluje kao kratak predah između, vjerojatno, novoga autorova holivudskog projekta, kojim se nakratko vratio u okrilje kanadske kinematografije.
Potonja dva ostvarenja povezuje i prisustvo vrlo solidna Jakea Gyllenhaala te sklonost portretiranju otuđenih i osamljenih pojedinaca u urbanom okruženju. Postoji sličnost između detektiva Lokija u Zatočenima i profesora povijesti Adama Bella u Neprijatelju. Gyllenhaalov detektiv sasvim je izdvojen od društva, distanciran prema ljudima i emocionalnim odnosima, a sličnoga je statusa i Adam, koji se nelagodno osjeća među ljudima, a svakodnevna egzistencija sastoji mu se od niza uvijek istih djelovanja posloženih ustaljenim, rutinskim redoslijedom. Hladno i zimsko prigradsko područje iz Zatočenih zamijenjeno je bezličnim urbanim okruženjem s uniformiranim stambenim blokovima i funkcionalnim fakultetskim prostorima, kojima se redateljev protagonist mahom kreće. Time se dodatno pojačava dojam njegove osamljeničke i monotone svakodnevice lišene uzbudljivosti i životne inicijative, što je pak dodatno podctano ne osobito emocionalno angažiranim odnosom s djevojkom Mary (Melanie Laurent).
Neprijatelj, koji je ekranizacija romana Joséa Saramaga, za razliku od Naše majke i Zatočenih, mnogo je komornije djelo čija je priča također ponešto jednostavnija, iako Villeneuve i dalje ostaje na tragu narativnih paralelizama i obiteljskih motiva, koji se ovdje ogledaju u prisustvu autoritativne i utjecajne Adamove majke (Isabella Rossellini), koja se tek uzgred javlja u filmu, no njezino implicitno prisustvo i upliv na sinovljev život svakako su uočljivi. Odveć utjecajna majka tako naznačuje psihoseksualnu problematiku filma te potisnutu narav protagonista. Detektivski obrasci ponovno su prisutni te kao i u Našoj majci rješenje nepoznanice za protagonista ima osobnu težinu.
Autor koristi klasičan i stari motiv dvojnika, koji u književnosti, a potom i na filmu ima dugu tradiciju. Problematikom dvojništva bavila su se i dvojica psihoanalitičara. Otto Rank u svom eseju iz 1914. godine iznosi dvije dimenzije dvojništva: psihopatološku i atropološku, a u kontekstu Villeneuveova filma osobito se zanimljivom pokazuje prva prema kojoj je dvojnik agens koji proganja ego u čemu se ogledaju paranoidni porivi. Neprijetelj je tako presvučen suptilnim velom paranoje, što se često manifestira u Adamovim fizičkim simptomima mučnine. Naime, Adam prilikom gledanja nekoga beznačajnoga filma uočava trećerazredna glumca koji mu je neobično nalik. Kratkom istragom saznaje da je posrijedi Anthony te stupa u kontakt s njim da bi na svoje veliko iznanađenje otkrio da su njih dvojica u potpunosti identični, što stvara gotovo jeziv učinak, što nas dovodi u okrilje Freudova rada Zazorno (1919) u kojem raspravlja o Rankovu poimanju dvojništva te ga sagledava kao jedan od oblika zazornoga, odnosno onoga što u isto vrijeme biva poznato i strano. Ako bismo ukratko morali sažeti njegovo poimanje spomenutoga termina, onda je to sve ono što možemo doživjeti u odrasloj dobi a što nas podjeća na prijašnje razvojne stadije, nesvjesne porive ili čak primitivna iskustva naše vrste. Villeneuve je svakako na frojdovskom psihoseksualnom tragu postavljajući priču o dvojništvu između dviju osoba identičnoga izgleda prilikom čega dolazi do brisanja granica između tih osoba.
Otvaranje filma je znakovito jer Adam sudjeluje kao pasivan promatrač na svojevrsnoj orgiji u kojoj glumci izvode nesimulirane seksualne odnose. Pritom se kao bitan simbol javlja pauk, koji svojim otrovnim žalcima kojima grize žrtve ima falične konotacije te ujedno predstavlja jedno od bića od kojih ljudi najčešće strahuju, a da niti sami ne mogu racionalno objansiti izvore svoga straha. Nakon toga naracija se orkestrira kroz dva međusobno suprotstavljena segmenta. Jedan otpada na Adama i njegovu svakodnevicu te odnos a Mary, a drugi na Anthonyja te njegov odnos s trudnom mu suprugom Helen (Sarah Gordon). Dvije su linije međusobno suprotstavljene i putem prostorne dimenzije. S jedne je strane bezličan Adamov stan i stambeni blok, često predstavljen u sepija tonovima, što je s druge strane kontrapunktirano svijetlim i prozračnim Anthonyjevim stanom. Iako fizički identični, protagonisti su također diferencirani životnim stilom. Adam svojim načinom života i odjećom podsjeća na prerano ostarjela čovjeka, a Anthony vodi ugodan život u skladu sa svojim godinama i društvenim statusom. U jednom trenutku majka govori Adamu da ne želi više čuti o njegovom dvojniku te da on, kao čovjek sređena života i perspektivne karijere treba napustiti svoje infantilne fantazije u kojima se vidi u ulozi trećerazredna glumca. Film u kontekstu Adamovih proživljavanja i njegove izrazite potisnutosti nastoji ostaviti dojam višeznačnosti i nedoumice pa Anthony mahom djeluje kao njegova žuđenja projekcija, ekstrovertirana inačica.
Iako je film nudio brojne mogućnosti za istančano psihološko nijansiranje protagonista te seciranje psihoseksualne problematike, Neprijatelj je odveć antiklimaktično djelo troma ritma, scenaristički nedovoljno razrađeno.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 16. srpnja 2014.
