Nova mladost šezdesetogodišnjaka?

Grupa autora, 60 godina festivala igranoga filma u Puli i hrvatski film: Zbornik radova, Matica Hrvatska, Zagreb, 2013.

• Uoči prošloljetnog šezdesetog jubileja Festivala igranog filma u Puli, u Zagrebu je, u prostorima Matice Hrvatske, održan znanstveni skup nazvan 60 godina festivala igranoga filma u Puli i hrvatski film. Radovi predstavljeni na tom filmološkom skupu potom su prikupljeni u zbornik istog naslova objavljen u nakladi Matice Hrvatske. Šezdeseto izdanje Festivala igranog filma u Puli po svoj će prilici ostati zabilježeno kao jedno od najvažnijih otkako je, po raspadu Jugoslavije i otkazivanja 1991. godine, 1992. Festivak postao nacionalni festival hrvatskoga filma. Ne samo zbog rekordnog broja od trinaest hrvatskih dugometražnih igranih filmova u nacionalnoj konkurenciji, nego i zbog njihove vrsnoće i raznolikosti koja bi, vidjet ćemo retroaktivno, mogla označiti novu stubu napretka i razvoja. Sljedeći, šezdesetprvi festival održava se u uobičajenom srpanjskom terminu, uz određene reorganizacijske zahvate u odnosu na posljednjih devet godina tijekom kojih je u mnogočemu uvelike napredovao i stekao postojan ugled koji je tijekom ratnih i neposredno poratnih devedesetih bio toliko urušen da se nerijetko ozbiljno spominjalo kako bi bilo najbolje ukinuti ga.
  
  Na sreću, Festival se održao i rascvjetao, a rečenim skupom i iz njega proizišlim zbornikom radova u povodu šezdeset godina postojanja odana mu je dužna počast. No ne samo to, jer riječ je o iznimno zanimljivoj i poticajnoj knjizi čiji autori – ugledni filmolozi, filmski kritičari i drugi djelatnici pretežno srednje generacije – nude niz nadahnutih tekstova, studija, rasprava, osvrta i prijedloga koji se ne odnose isključivo na naslovni festival, nego i na hrvatski film i kinematografiju nekad, sad i ubuduće, pa čak i na filmsku teoriju i historiografiju u širem smislu. Deset tekstova, poredanih po sadržajnoj kronologiji, daje svojevrstan, nesustavan i parcijalan, no zanimljiv pregled povijesti hrvatske kinematografije nakon Drugoga svjetskog rata.
  
  Srpski gost, u međuvremenu preminuli filmolog i povjesničar filma Dejan Kosanović, među ostalim i višegodišnji direktor ustanove Festival jugoslovenskog filma i direktor pet pulskih Festivala u razdoblju od 1963. do 1967., definirao je Festival jugoslavenskog igranog filma u Puli kao pokazatelja jasne i razmjerno objektivne slike kinematografije koja je počela od nule da bi vrlo brzo nadoknadila izgubljeno vrijeme i afirmirala se kao jedna od najznačajnijih u istočnoj Europi. U tom smislu, smatra, popis hrvatskih filmova i autora nagrađenih u Puli daje pravu, objektivnu sliku dometa filmske umjetnosti u Hrvatskoj do raspada zajedničke države. Montažer i filmski kritičar Slaven Zečević pokretanje Festivala u Puli sagledava u kontekstu postupnog otvaranja socijalističkog društva prema Zapadu, eri i principima ponude i potražnje i to kroz prizmu analize kratkog dokumentarnog filma Branka Bauera Prva revija domaćeg filma iz 1954., ranog slikopisnog primjera proizvoda u okolnostima tržišnog razmišljanja.
  
  Rabeći alate funkcionalističkih istraživačkih i konceptualnih praksi američkih filmologa Noela Carrolla i Davida Bordwella, filmolog Krunoslav Lučić obrazlaže stilističke aspekte klasičnih filmova Ne okreći se, sine (1956) Branka Bauera, H-8... (1958) Nikole Tanhofera te, posebno zanimljivo, racionalno razlaže strukturni princip visoko modernističnog remek-djela Kaja, ubit ću te (1967) Vatroslava Mimice koje su prethodni interpretatori mahom opisivali kao ostvarenje koje izmiče racionalizaciji. Muzikologinja Irena Paulus, specijalizirana za filmsku glazbu, detektira i procjenjuje vrsnoću doprinosa skladatelja Vladimira Krausa-Rajterića, Nikice Kalogjere i nepotpisanog Rusa Vječeslava Ovčinjikova partizanskom super-spektaklu Bitka na Neretvi (1969) Veljka Bulajića. Uspoređujući njihove domete s onima glasovitoga američkog skladatelja Bernarda Herrmanna koji je napisao partituru za američku, skraćenu inačicu filma, zaključuje da su Herrmannova rješenja bitno bolja.
  
  Filmolog Nikica Gilić objašnjava populističke strategije dvaju filmova Dejana Šorka, Oficira s ružom (1987) i Najboljega (1989), pri čemu dotiče i temu važnosti vojnog narativa u jugoslavenskom društvu pa tako i u kinematografiji. Redatelj Nikša Sviličić, kratkotrajno, od 2009. do 2011. ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, sada znanstveni suradnik pri Institutu za antropologiju u Zagrebu, prilaže i predlaže pažnje vrijedan nacrt istraživanja na temelju kojeg bi se, smatra, mogao predvidjeti, odnosno programirati uspjeh budućeg hrvatskog filma kod publike. Pritom, dakako, gledajući na film kao na proizvod, robu, a ne kao na umjetnost. Marijan Krivak sagledava hrvatski film i hrvatsku filmsku kritiku devedesetih kao državotvorne kroz osebujnu prizmu osvrta na vlastito filmskokritičarsko djelovanje u istom razdoblju kada je pod pseudonimom Milan Kanat pisao za kultni i nepoćudni tjednik Arkzin, a Zlatko Vidačković, umjetnički ravnatelj Festivala igranog filma u Puli od 2005. do 2013., iznosi razloge za ustrajavanje na koncepciji Pule kao nacionalnog, a ne regionalnog ili međunarodnog festivala, kako su mnogi znali predložiti tijekom posljednja dva desetljeća.
  
  Kao najzanimljiviji se pak izdvajaju tekstovi filmologa Tomislava Šakića i Brune Kragića. Obojica argumentirano sugeriraju izmjene u kanoniziranoj periodizaciji historiografije hrvatskog filma koju su svojim vrsnim radovima uspostavili doajeni ovdašnje filmologije Ante Peterlić, Ivo Škrabalo i Hrvoje Turković. Pod naslovom Hrvatski igrani film 1950-ih između klasičnoga stila i ranoga modernizma, Šakić utvrđuje da je hrvatski dugometražni igrani film i u svome takozvanom klasičnome razdoblju bio prožet ranim oblicima modernizma. Kragić u tekstu Klasični stil u historiografijama hrvatskog filma nadahnuto predlaže odbacivanje teorijski čvrstih, no praktično teško primjenjivih interpretativnih obrazaca u korist fleksibilnijih i heterogenijih modela, čime bi se pridonijelo drukčijem razumijevanju stilske povijesti filma u kojoj ne bi, kao što je najčešći slučaj, bili suprotstavljeni klasičari i modernisti, nego bi, logičnije i prirodnije, majstori raznih varijanti izlaganja bili suprotstavljeni redateljima izlagačke jednostavnosti.
  
  Festival igranoga filma u Puli u Jugoslaviji je proživio je tri i pol zlatna desetljeća, potom petnaestak kriznih godina u samostalnoj Hrvatskoj da bi se u posljednjih desetak godina uvelike rehabilitirao u svakom pogledu. Zbornik radova 60 godina festivala igranoga filma u Puli i hrvatski film ne daje ni detaljan, ni cjelovit opis festivalske povijesti, ali nije ni tek prigodničarsko obljetničko izdanje, nego osobito vrijedna knjiga koja uvelike nadilazi okvire središnje teme i koju valja pročitati svakome koga iole ozbiljnije zanima ne samo hrvatski, nego film uopće.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 16. srpnja 2014.

Piše:

Janko
Heidl