Problem s većinom biografskih filmova je taj da su odveć konvencionalni i nisu skloni poigravanju žanrovskim konvencijama na temelju kojih su građeni. Iznimka nije ni Yves Saint Laurent koji se bavi segmentom života slavnoga modnoga kreatora koji se proteže na razdoblje od pedesetih do sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Film Jalila Lesperta organiziran je kao retrospektivna naracija. Pierre Bergé (Guillaume Gallienne), dugogodišnji Saint Laurentov partner u voice overu, nakon njegove smrti iznosi reminiscencije na njihov turbulentan i složen odnos, pa bi se moglo zaključiti da je filmska priča zapravo evokacija Bergéovih sjećanja na zajednički život s preminulim mu ljubavnikom. Inicijalna premisa potom biva proširena pokušajem da se sagleda širi kontekst Saint Laurentova djelovanja, premda spomenuti segment nije razrađen na odgovarajući način, o čemu u nastavku više riječi. Iznim toga, naratološki gledano, djelo je poprilično konvencionalno te u dugačkoj analepsi linearno-kronološki iznosi događaje iz dvadesetogodišnjeg razdoblja u životu Ivesa Laint Laurenta bez ikakvih nastojanja da se monotonija suhoparna zadovoljavanja žanrovske forme barem na trenutak razbije pokušajem eksperimentiranja ili inoviranja. Redatelj u stiliziranoj maniri niže događaje iz života, no cjelina mu djeluje poput odjevnih predmeta koje njegov protagonist kreira – nikada ne uspijevate dokučiti, kao što film ne uspijeva u kontekstu Saint Laurenova stvaralaštva pokazati, što se nalazi ispod raskošnog površinskog sloja.
Bergéova perspektiva viđenja, koja se temelji na sjećanju također naznačava još jedan znakovit aspekt filma – ljubavnu priču, na koju je dobrim dijelom stavljen naglasak. Formalna konvencionalnost i seciranje emocionalno-privatnoga segmenta života naslovnoga protagonista čini se da su odraz tračersko-pozitivističkoga mentaliteta kojega se još od kraja 19. stoljeća naša kultura nije oslobodila. Opsjednutost životima slavnih i poznatih osoba upravo je zadnjih tridesetak godina doživjela svoj vrhunac, što je samo jedan od mnogih pokazatelja narcističke kulture u kojoj živimo. Životne priče slavnih osoba idealan su materijal za proizvodnju žudnje, zaodjenute u glamurozan svijet bogatstva i moći, ispunjen užicima i porocima, novcem i moći te često emocionalno sadomazohističkim ljubavnim pričama. Očito nam se time sugerira da su oni imali neposredan pristup užitku pa mi obični smrtnici možemo posredno, putem narativa temeljenih na njihovim životima, barem malo biti zapljusnuti aurom toga njihova svijeta, u koji nam je inače onemogućeno zakoračiti. Koliko god biografskih filmova pogledali ili biografija poznatih osoba pročitali, uvijek ćete naći spomenute sastavnice, koje su omogućile da žanr, unatoč svojoj petrificiranosti, neprestano ostane na životu jer izrazito podilazi psihologiji svojih gledatelja.
Ovdje mi nije cilj raspravljati o teorijskim aspektima biografskih narativa jer je opće mjesto da su oni, kao i svaki narativ, rezultat različitih oblikotvornih strategija u rasponu od selekcije preko kombinacije, koje dopuštaju da se pojedine sastavnice određenoga života naglase, a druge zanemare, ovisno o tome što konačni proizvod želi postići i kakvoj i kojoj se publici želi obratiti. Lespertov film u navedenom kontekstu nije iznimka.
Dok gledate Yvesa Saint Laurenta, imate dojam kao da prisustvujete filmskoj inačici onih pompoznih biografskih članaka iz Glorije i sličnih časopisa u kojima naglasak nije stavljen na nastojanje da potencijalnim čitateljima/gledateljima daju kompleksan uvid u psihologiju predmeta svog razmatranja te pokažu u čemu je bio kreativni genij određenih osoba, nego se isrcpljuju u razotkrivanju privatnih života, odnosno emocionalnih, psihičkih, ovisničkih i inih kriza određenog čovjeka, a popis istih, i sami znate, može biti zaista podugačak. Stoga Lespertov filma ima poprilično šabloniziran hodogram: red uspjeha, red poroka, red mazohističke ljubavne priče. Saint Laurent je prvo introvertiran, potom je manično-depresivan, onda je malo nevjeran i sklon narkoticima, a sve kulminira njegovim bjesomučnim partijanjima. Površno se naznačuje na koji je način to utjecalo na emocionalni odnos s Bergéom, koji je imao potencijala, no autor ga sagledava u romantiziranoj maniri mazohističke idealne ljubavi u kojoj dvije osobe neprestano muče jedna drugu. Nakon tih dvadesetak godina priča za redatelja prestaje jer se očito ništa za njegovo poimanje dovoljno pikantno nije zbivalo u subjektovu životu. Kroz navedenu formulu protkani su njegovi poslovni (ne)uspjesi, no redateljsko-scenaristička obrada u svijet visoke mode manje upućenom gledatelju nije uspjela pokazati po čemu je ovaj modni kreator bio inovativan i zanimljiv.
Dok su glumci solidni, napose Guillaume Gallienne i Pierre Nine (Yves Saint Laurent), njihovi su likovi odveć plošni, gotovo u televizijskoj maniri svedeni na karikature, a cjelini ne doprinosi ni šminkerska režija, pa segmenti filma, odnosno dugi prizori s manekenkama koje prošetavaju modnom pistom, kao što je ona pred kraj filma, izgledaju kao hipsterska inačica Fashion TV-a.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 2. srpnja 2014.
