Zamišljam situaciju u kojoj Nicholas Sparks potajno odlazi na projekciju filma Krive su zvijezde. Uvijek treba paziti što konkurencija radi, a i titulu prvaka srcedrapateljnih, patetičnih i nadasve bljutavih ljubića nije bilo lako osvojiti. Konkurencija je pozamašna i borba za tron krajnje je nepredvidljiva. Gleda tako Sparks djelo Josha Boonea i tijekom tih dvaju beskrajnih sati zeleni od ljubomore i čupa kose, shvaćajući da je njegov silan trud svih ovih proteklih godina neizmjernom žestinom samo tako pao u vodu. Netko ga je uspio nadmašiti. Kada se sakupe sve one silne ekranizacije njegovih ljubića u rasponu od Bilježnice, preko Dragog Johna pa sve do Safe Haven, koje je povrh svega sam producirao osnovavši producentsku kuću Nicholas Sparks Productions (ima li kraja ljudskoj narcisoidnosti i gramzivosti za novcem?), svojom patetikom ne mogu nadmašiti Krive su zvijezde. Stoga treba odati priznanje Booneu i njegovim scenaristima Scottu Neustadteru i Michaelu H. Weberu jer su uspjeli ono što je malo tko vjerovao da je moguće postići. Da sve zasluge ne bi otišle filmskome trojcu, treba spomenuti i Johna Greena, čiji je bestseler poslužio kao izvor za ovu adaptaciju. Kada jednoga dana Sparks i Green potroše svu inspiraciju za svoje književne (ako ih se tako uopće može nazvati) umotvorine, ne bi bilo nevjerojatno da producentima, uvijek u nedostatku svježih ideja, na pamet padne bizarna ideja pa snime nešto naslovljeno Imperij uzvraća udarac: Sparks vs. Green. Bila bi to, vjerujem, duga i neizvjesna borba.
Krive su zvijezde na američkim je kinoblagajnama gotovo postao fenomen, a u prvome tjednu prikazivanja filma publika je naprosto hrlila u kina. Nekada, prije nekoliko desetljeća, postojala je jasna distinkcija između tema koje su prikladne za kino i televizijsku obradu te se strogo pazilo da se ta razdjelnica ne poremeti. Kako je od devedesetih godina naovamo Hollywood sve više zapadao u idejni i svjetonazorski konzervativizam, a televizija se otvarala obradi subverzivnih i kontroverznih tema, koje je znala raščlanjivati na nekonvencionalan način, televizijske teme sve su više prodirale na veliko platno. Alkoholizam i druge ovisnosti, razvodi braka, simplificirani prikazi obiteljskih odnosa i konflikta, neizlječive bolesti oduvijek su bili omiljenim temama televizijske obrade, pa je u njezinoj povijesti naštancano nebrojeno prime time naslova koji su služili isključivo za emocionalno pražnjenje gledatelja ili dosadna nedjeljna kišna poslijepodneva kada se prosječnom gledatelju ne da živjeti, a kamoli izlaziti iz monotonije vlastitoga doma u kino. Navedene teme imale su dostatan emocionalni naboj koji je odgovarao televizijskoj poetici koja je nadasve bila sklona sentimentalizaciji gledatelja, a u skladu s time likovi su redovito bili tek skicirani, nikada razrađeni, zaplet je konstruiran na temelju jedne premise, dok su odnosi među protagonistima često bili pojednostavljeni. Krive su zvijezde razmatra problematiku koja prije nekoliko desetljeća zasigurno ne bi mogla zaživjeti u kino formatu, ne zbog činjenice što se film bavi životima osoba koje su oboljele od raka nego zbog načina na koji priča tretira samu bolest i svrhe u koje se taj narativni okidač rabi.
Otvaranje filma znakovito je, no ipak ga uz sav mogući trud ne možemo shvatiti kao autoironiju. Protagonistica Hazel (Shailene Woodley) u uvodu filma u voice overu komentira kako bi željena da može gledateljima reći da će posrijedi biti standardna ljubavna priča između mladića i djevojke, koja će završiti njihovim sjedinjenjem, no, nažalost, stvarnost je drukčija. Međutim, iznim opore stvarnosti Hazel i njezina dečka Gusa (Ansel Elgort), koji umiru od raka, sve ostalo izvedeno je u konvencijama najgore melodrame i nažalost potvrđuje sve stereotipe zbog kojih je taj, inače prilično intrigantan i potencijalno vrlo subverzivan žanr, došao na zao glas, unatoš silnom trudu autora da priču isprepletu humornim akcentima i određenom dozom optimizma protagonista. Booneovo ostvarenje u srži je ne osobito originalna idealna ljubavna priča između mladića i djevojke iz susjedstva, koja biva prekinuta zbog okolnosti na koje oni ne mogu utjecati – neizlječive bolesti. Priča samo po sebi, uz dostatnu scenarističku umješnost, mogla se iskupiti za svoju neoriginalnost tako što bi eventualno bila dorađena unošenjem dodatnih tematsko-motivskih sklopova. Oni su u filmu u televizijskoj maniri naznačeni: bijes zbog uskrate prava na život, pitanje zaborava, no nisu razrađeni jer je naglasak stavljen na sentimentalizaciju gledatelja. Podzaplet s putovanjem u Amsterdam radi susreta s omiljenim piscem protagonista Paulom Van Houtenom (Willem Dafoe) nerazrađen je i doprinosi jedino insceniranju romantičnih amsterdamskih turističkih razglednica i ljubavnih večera. Možete se tješiti što ovoga puta barem posrijedi nije bio Pariz, koji je napokon mogao odahnuti od stampeda holivudskih ljubavnika.
Boone i njegovi scenaristi krajnje su neukusni u tretiranju protagonista i problematike bolesti jer im oni služe za rijetko viđeno iscjeđivanje emocija iz gledatelja. Svaki aspekt filma ima jednu i isključivu svrhu: napadno hiperbolizirati osjećajnost. Dijalozi, glazbena podloga i instant scenaristička rješenja nauočljivije su, no ne i jedine strategije koje tome pridonose. Nakon razvoja ljubavne priče, u posljednjih šezdeset minuta filma, protagonisti toliko puta izgovore „volim te“ da poželite te dvije riječi nikada više čuti u vlastitu životu. Dijalozi su na trenutke toliko saharinski da se počinjete nelagodno osjećati zbog solidne Shailene Woodley i neuvjerljivog Ansela Elgorta, koji ih moraju izgovarati. Pop pjesmuljci napadno moraju obilježiti svaku etapu emocionalnoga putovanja protagonista, a situacije govora na sprovodima, kao i motiv posljednjeg pisma, ne samo da su nebrojeno puta viđeni nego i opasno prijete izazivanjem šećerne bolesti. Booneov redateljski stil toliko je ispoliran da svaki pokušaj da se u priči naglase realistički naglasci postaje neostvariv. Uz navedeno, film muku muči i s ritmom pripovijedanja jer sama priča nije nudila dovoljno materijala za dvosatno trajanje pa bi kraćenje od kojih dvadeset minuta zasigurno pripomoglo da cjelina dobije na konciznosti. Sada nam ne preostaje ništa drugo nego čekati kakvom će pričom za sljedeće Valentinovo Nicholas Sparks odgovoriti, no tome se ne treba radovati.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 19. lipnja 2014.
