Krletke, zrcala, brzine

Hrvatski filmski ljetopis, gl. ur. Nikica Gilić, br. 75, god. 20, 2014.

• U novom broju Hrvatskoga filmskoga ljetopisa možemo izdvojiti, uz stalne rubrike, tri segmenata. Jedan je prigodno posvećen nedavno preminulom Dejanu Kosanoviću, jednom od najuvaženijih jugoslavenskih i srpskih povjesničara filma, koji je bio stalan i plodonosan suradnik Hrvatskoga filmskoga ljetopisa. Kosanović je iza sebe ostavio pozamašan znanstveni rad koji je bio usredotočen na problematiku povijesti kinematografije na području bivše Jugoslavije, a koji uključuje preko dvije stotine članaka te nekoliko cijenjenih studija poput Počeci kinematografije na tlu Jugoslavije 1896-1918. (1985) i Kinematografska delatnost u Puli 1896-1918. (1988).
  
  Hrvoje Turković u svom radu Povjesničarski primjer Dejana Kosanovića razmatra Kosanovićevu metodologiju istraživanja filmske povijesti. Ističe njegov dvostruki doprinos: s jedne strane autor ima značajno mjesto u kontekstu stvaranja novih spoznaja o povijesti hrvatskoga filma, a s druge strane njegov je metodološki pristup bio inovativan jer je proučavanje filmske povijesti primaknuo znanstvenim standardima historiografije, što je prožeo i kritičkim analizama. Sve bitne parametre Kosanovićeva pristupa Turković pronalazi u njegovu djelu Uvod u proučavanje istorije jugoslavnskoga filma te posebice podcrtava istraživačku metodu, obuhvatnost i sustavnost te realistički povjesničarki pristup. U nastavku ova cjelina donosi i tekst Jedan kadar – jedno pitanje: prilog proučavanju domaće filmske i političke prošlosti, koji u kratkim crtama oprimjeruje gore iznesene navode. Prilog su tematu i Biobibliografija Dejana Kosanovića, koju je uredio Duško Popović, te Popis bibliografskih jedinica (knjige i članci objavljeni u Hrvatskom filmskom ljetopisu), koje je priredio Hrvoje Turković.
  
  Rubrika Studije donosi dva vrijedna prinosa proučavanju povijesti filma. Aljoša Pužar i Kim Sang Hun („Varljivi san“: krletke, zrcala, brzine – lik „nove žene“ i korejska kinematografija kolonijalnoga doba) donose studiju u najstarijem zvučnom korejskom filmu Varljivi san (1936) redatelja Yang Joo-nama. Posrijedi je kulturlooška analiza koja je prožeta filmološkim, naratološkim te feminističkim pristupom. Potonji služi da bi se sagledala glavna protagonistica filma kao tip nove žene te ponudilo uvide u njezino djelovanje i ponašanje. U uvodu rada autori su ponudili kontekstualizaciju korejske kinematografije kolonijalnoga razdoblja te objasnili uvjete pronalaska filma. Opći podaci o djelu, strukturi i radnji pomažu čitatelju da se pobliže upozna s parametrima filma koji će biti bitni prilikom analize i sagledavanja zanemarenih društvenih aspekata filma koji su u središtu razmatranja. Posrijedi je metodološki dobro osmišljena i koncizna analiza koja nas upoznaje s jednim manje poznatim vidom povijesti korejske kinematografije.
  
  Peter Stanković (Konstrukcija rodnih identiteta i odnosi moći između muškaraca i žena u slovenskom partizanskom filmu) za predmet analize uzima slovenski partizanski film, ali ga nastoji tumačiti kroz prizmu rodne teorije te konstrukcije rodnih identiteta. U srži problematiziranja nalazi se reprezentacija rodnih identiteta u svim slovenskim dugometražnim partizanskim filmovima. Autor kreće od onovremene marksističke postavke da će nestati svi oblici obespravljivanja, pa tako i rodno, te propituje na primjeru slovenskih partizanskih filmova je li se zaista dogodila rodna emancipacija, sagledavajući reprezentaciju i društvenu moć. Posrijedi je vrlo interesantan uvid u jedan aspekt partizanskoga filma.
  
  Ovaj je broj pak primarno usmjeren na temat Valovi modernizma, koji sadrži pet radova. Otvara ga tekst Vanje Obada Kratki prilog povijesti prve jugoslavenske avangarde, u kojem autor polazi od pitanja postoji li u nas prva filmska avangarda koja se odvijala paralelno s europskim trendovima prije Drugoga svjetskog rata.
  
  Midhat Ajanović u studiji Animacija i modernizam, kao što i naslov rada govori, sagledava modernizam u animaciji. Naglasak je pritom stavljen na modernističkim aspektima animacije u propagadnom i komercijalnom filmu, s posebnim osvrtom na važnost stvaralaštva studija UPA. Juraj Kukoč („Crne vode“ Rudolfa Sremca: Poetskim izlaganjem do doživljaja prirode) bavi se konceptom poetskoga u dokumentarnom filmu na primjeru Sremčeva dokumentarca o Kopačkom ritu. Autora zanima u kolikoj je mjeri poetsko ostvarivo i prikladno u slučaju dokumentarniga filma, tim više što navedeni tip izlaganja pronalazi u analiziranom djelu. Stoga se problematiziraju njegova uloga i učinci, a uočava ih u stilizacijskim postupcima, ritmu i zvuku, čije su funkcije da izazovu osjetilnu reakciju u gledatelja te postizanje određenog ugođaja kao i upotpunjavanje opisnoga segmenta filma.
  
  Rad Refleksivnost dokudrame na primjeru dugometražnog opusa Želimira Žilnika Anje Iveković-Martinis usredotočen je na problematiku dokudrame te odnos igranoga i dokumentarnoga filma. Autoricu zanima potkopavanje granice između fikcije i fakcije tijekom dramske rekonstrukcije stvarnih događaja jer joj je polazna teza da se taj subverzivni potencijal rijetko iskorištava. Autorica smatra da ga je u svom opusu upravo iskoristio Želimir Žilnik na nekoliko načina: poigravanjem fikcije i fakcije, osobitim redateljskim stilom u kojem se koristi strategijama amaterskoga filma te angažiranjem naturšćika.
  
  Hrvoje Turković (Kultura alternative i Multimedijalni centar SC-a) piše povijesno intonirani rad koji se bavi nastankom Multimedijalnog centra SC-a, djelatnošću te razlozima opadanja njegove uloge i funkcije u devedesetima godinama prošloga stoljeća.
  
  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. lipnja 2014.

Piše:

Dejan
Durić