Dobro usklađeno

Zabranjeno smijanje, red. Davor Žmegač, sklad. Mate Matišić

• 
  
  Iako nije dobila nabolje filmske kritike, simpatična komedija Zabranjeno smijanje redatelja Davora Žmegača, praćena je podjednako simpatičnom glazbom Mate Matišića. Glavni lik Boris uslijed krize srednjih godina nađe se u ljubavnom trokutu sa suprugom i ljubavnicom ne sluteći da se već zapetljana situacija u koju se uvalio može zapetljati i više. Naoko neuobičajen odabir tzv. gypsy jazz stila kao dominantnog, tijekom gledanja pokazuje se logičnim zbog toga što njegova prozračna vedrina nalikuje onoj filmskog humora koji se pokušava postići. Istovremeno njezin optimizam publiku od početka navodi na sretan kraj te upućuje na to kako je sve loše što likovi doživljavaju namijenjeno (unatoč naslovu filma) upravo smijanju.
  
  Glazbeni materijal moguće je podijeliti u nekoliko manjih cjelina, od kojih je dio vesela karaktera te se javlja kao pratnja pozitivnih, romantičnih ili humorističnih događanja, dočim su preostale tužnog, težeg i zabrinutog prizvuka te se nalaze u scenama manje lijepih životnih događanja protagonista. Posebno su zanimljivi oni odlomci glazbenog materijala koji nalikuju improvizacijama nastalim po uzoru na glazbe nijemih filmova, ovdje u izvedbi gitare. Oni prate radnje ili pokušavaju dočarati atmosferu scene te pritom popunjavaju mjestimičnu manje ugodnu tišinu. Takve scene bez glazbe, kojih je u filmu veći broj, pokazuju koliko je ona važna. Naime, događanja koja film prikazuje mogu se tumačiti kao tragična ili komična, a hoćemo li se odlučiti za jedno ili drugo odlučuje upravo glazba. Zbog toga nas scene u kojima ona nedostaje svojom realističnošću potiču na odabir prvog – tragičnog. A time se, suprotno mogućem mišljenju, ne postiže ugođajna raznolikost već se narušava sveukupna ravnoteža filma kao komedije. Čak i scene koje prate glazbeni odlomci tužnijeg prizvuka upravo nas prisutnošću neprizorne glazbe zadržavaju u nerealnom svijetu filmske komedije u kojemu će se sve loše ipak dobro svršiti.
  
  Najuočljivije glazbene cjeline, poput valcera s početka, tijekom filma često se ponavljaju, no za razliku od godinu dana kasnije nastala valcera koji je Matišić u Svećenikovoj djeci ponavljao i pritom mijenjao, ove ostaju iste. Njihova razvrstanost s obzirom na vizualno ili skraćivanje na manje fragmente čini to ponavljanje gotovo neprimjetnim. U slučaju primjećivanja njihova sveukupna vedrina u prikazu teških životnih prilika čini ih poželjnim i nimalo napornim. Istovremeno ponavljanje povezuje sedam priča na koje je film podijeljen.
  
  Odluka (redateljeva ili skladateljeva) o smještanju glazbe unutar filma i njegovih manjih cjelina s obzirom na zvukove ili govor raznolika je. S druge strane započinjanje filma većom glazbenom cjelinom – valcerom koji instrumentacijom karakterističnom za polku nagovještava humor – upućuje i na poštivanje filmske glazbene tradicije. Prilikom predstavljanja prvih likova navedeni valcer mijenja instrumentaciju te se pretapa u gitarističko virtuoznu živu glazbu koja će većinom pratiti najavljeni ljubavni trokut. No, valcer u svojoj originalnoj instrumentaciji pojavit će se još jednom, na samome kraju, kako bi fabularna i vizualna zaokruženost filma bila upotpunjena i slušnom.
  
  Osim tog zvučnog filmskog okvira, jedini odmak od dominacije trzalačkih instrumenata (ali i dominacije stila popularne glazbe) čini Air iz Orkestralne suite br. 3 Johanna Sebastiana Bacha. Taj stavak jedna je od Bachovih najeksponiranijih skladbi (pogotovo u filmskoj glazbi), zbog čega se Matišić vjerojatno odlučio na njegovu blagu izmjenu putem instrumentacije. Postavljajući (što drugo nego) gitaru kao glavni instrument, stavak je ujedno fino uklopljen u ostatak glazbenog materijala.
  
  Glazba Zabranjenog smijanja nije osobito inovativna. Naprotiv, povremeno poseže za klišejima filmske glazbe. No, upravo time postiže ono najvažnije – usklađenost s filmom. Televizijska komedija laganog štiha poput ove zahtijeva isto tako laganu glazbu koja joj je po ugođaju bliska. Stoga je ova glazba još jedno u nizu kvalitetnih ostvarenja Mate Matišića.
  
  © Lucija Bodić, FILMOVI.hr, 4. lipnja 2014.

Piše:

Lucija
Šoštarić