Dvijetisućite godine u komercijalnom filmu zasigurno će, među ostalim, biti upamćene po trima trendovima koji su mahom zrcalili kreativni zamor holivudske mašinerije. Prvi se odnosi na brojne ekranizacije iz bogate stripovske riznice. Nemogućnost koncipiranja novih i originalnih zapleta i likova time je nadomještena posezanjem za postojećim pričama i kultnim junacima iz stripovskoga medija, što je imalo i svoje ideološke implikacije koje su naznačene još u Spidermanu 2 Sama Raimija. Baka Petera Parkera kaže da ljudima trebaju superjunaci kako bi se osjećali bolje jer im nude svojevrsnu nadu da je bolji i ljepši svijet moguć. Time se sugeriralo da većini, kada se nađe u bezizalznoj situaciji, uvijek treba netko na koga bi se mogla osloniti, što uostalom predstavlja ideju utkanu u brojne monoteističke religije. Bog je sličan superjunaku – obojica su pomaknute inače idealizirane očinske figure ranoga djetinjstva od kojega nemoćno dijete očekuje zaštitu. Hiperprodukcija naslova o superjunacima stoga se redovito podudara s kriznim društvenim situacijama.
Drugi trend odnosi se na snimanje beskrajnih nastavaka filmskih uspješnica jer oni počivaju na iskušanoj formuli i likovima koji su prošli test publike. Treći trend odnosi na snimanje prepravaka klasika horor žanra, koji je za ovu priču nebitan. Prvi i drugi trend međusobno su isprepleteni jer brojne stripovske pustolovine pojedinih junaka nude neiscrpno vrelo priča za filmske scenariste, no Hollywood je svjestan da ne može vječno producirati iste stripovske junake koji naokolo trčkaraju u šarenim trikoima, nego se treba prilagoditi sve većim apetitima maloljetne publike koja je nakon hiperrealnih videoigara ipak postala (pre)zahtijevan konzument kada su u pitanju filmski spektakli.
Kompleks filmova vezanih u X-Menu odlično zrcali razmatranu problematiku. Nakon početne trilogije X-Men (2000, 2003, 2006), koju redom potpisuju Bryan Singer i Brad Rattner, producenti su se odlučili promijeniti smjer, potaknuti trendom pomlađivanja, koji su potaknule Zvjezdane staze (2009) J. J. Abramsa. Potonji je film cijelu priču vratio na početak da bi nam protumačio nastanak priče i pozadinu junaka, smještajući na taj način radnju u vrijeme koje je prethodilo originalnom televizijskom i filmskom serijalu. Pokušaj je to da se franšiza održi na životu pomlađivanjem glumačke ekipe te unošenjem dodatnih atrakcija i svježine.
Ne smijeno zaboraviti ni identifikacijski trenutak: gledateljima se lakše poistovjetiti s likovima koji su pretežno njihovih godina nego s njihovim starijim inkarnacijama. X-Men je u ovome slijedio Zvjezdane staze pa se filmom Prva generacija (2011) Matthewa Vaughna cijela priča vratila na svoje početke, odnosno u vrijeme kada su Charles Xavier (James McAvoy) i Erik Lensherr (Michael Fassbender) bili mladići te pokušali ujediniti mutante. Vaughanovo sporadično zabavno ostvarenje time je otvorilo put novome serijalu, slično kao što su to učinile Abramsove Zvjezdane staze. Tome treba pribojiti i spin-off serijala vezan uz najkarizmatičnijeg mutanta – Wolverinea (Hugh Jackman), koji također broji dva izdanka: X-Men: Početak – Wolverine (2009) Gavina Hooda i Wolverine (2013) Jamesa Mangolda, koji svojom kvalitetom ipak nisu dostigli razinu inicijalnoga serijala. No, navedeno dobro ilustrira kako je Fox tim serijalom imao veliku komercijalnu prođu pa ga je neprestano trebalo održavati na životu novim injekcijama atraktivnosti.
Moglo se očekivati da će s vremenom producenti ponovno posegnuti za pomlađenim Xavierom i Magnetom, no angažiranje redatelja od kojega je sve krenulo – Bryana Singera – očito je bio povod da se u zasad posljednjem izdanku pokušaju ujediniti mlađa i starija generaciju protiv nove i ultimativne prijetnje kako mutantima tako i čovječanstvu. Dani buduće prošlosti u priču unose futurističke naglaske, pa se radnja odvija na dvjema temporalnim razinama – postapokaliptičnoj budućnosti te prošlosti, odnosno sedamdesetim godinama dvadesetoga stoljeća. Time su jednim potezom bile zadovoljene dvije potrebe. S jedne je strane Singer dobio priliku inscenirati pesimističan svijet budućnosti te se poigrati svojim high-tech postapokaliptičnim mokrim snovima koji gledateljima u formi jednog mogućeg svijeta predskazuju nezavidan svršetak, usput se poigravajući njihovim brojnim strahovima. Tu redatelj slijedi u posljednje vrijeme omiljene holivudske tematsko-motivske komplekse u kojima je Zemlja izložena svim zamislivim i nezamislivim futurističkim pošastima. S druge strane, film nostalgično i hipsterski rekreira u formi pastiša sedamdesete godine dvadesetoga stoljeća s njihovom cjelokupnom ikonografijom kako bi gledateljima kontrapunktirao zastrašujuću budućnost s dopadljivom prošlošću.
Međutim, kad podrobnije pogledamo samu priču, teško se oteti dojmu da je ona nebrojeno puta u raznim inačicama već viđena. Cijeli je zaplet konstruiran oko motiva putovanja kroz vrijeme. Wolverine treba iz budućnosti biti poslan u prošlost – sedamdesete godine dvadesetoga stoljeća, kako bi pokušao spriječiti događaje koji će dovesti do propasti ljudske civilizacije. Scenarist Simon Kinberg uvelike se nadahnuo naslijeđem Cameronova Terminatora jer su u njegovoj koncepciji budućnosti mašine također preuzele dominaciju nad ljudima te dovele do kraha društvenih struktura, a Wolverine je inačica člana pokreta otpora koji se vraća u prošlost ne bi li pokušao spriječiti događaje koji tek trebaju uslijediti. Kinberg se pritom nije pretjerano zamarao eventualnim logičkim propustima u priči koju je bilo potrebno solidno zaokružiti da bi Singer mogao inscenirati raskošne animirane futurističke pejzaže i atraktivne akcijske prizore u sedamdesetim godinama. Pretjerano bi bilo zamarati se na ovome mjestu činjenicom da smo u većini ranije spomenutih naslova ove franšize imali prilike upoznati različite geneze pojedinih njezinih likova.
Segment budućnosti nije osobito kreativno oživljen te su se autori mahom oslanjali na opća mjesta postapokaliptična pepela i mraka, koji su ostvareni bogatim korištenjem kompjuterske animacije. Iako se budućnost i prošlost naizmjence odvijaju, glavnina filma otpada na prošlost, koja je živopisno kreirana i koja svojim humorom kontrapunktira smrtno ozbiljnoj budućnosti, koja pak na trenutke izgleda kao da je nastala u nekoj radionici filmskoga fantasyja Dina De Luarentiisa osamdesetih godina prošloga stoljeća.
Na idejnoj razini film je koncipiran oko poznatih uporišta: mutanti su metafora društveno marginaliziranih i isključenih, odnosno Drugih, koji neprestano žive pored normativne većine i izloženi su njezinu šikaniranju, iako zajedničkim snagama jedni i drugi mogu stvoriti bolji svijet. Profesor X i Magneto također obnavljaju stari i dobro poznati sukob oko suprotstavljanja težnje za razumijevanjem i volje za moći. Stoga Dani prošle budućnosti nude kompilaciju poznatih likova te tematskih i idejnih uporišta, samo što redatelj ovoga puta nastoji cijelu stvar dodatno dinamizirati. Iako je djelo u cjelini predugačko, njegov je redateljski stil gotovo frenetičan te ne dopušta gledateljima ni trenutka predaha. Sve je vrlo pedantno posloženo, gotovo do razine manirizma: segment akcije, segment humora, segment emocionalnosti, što je dodatno dinamizirano ekspresivnom montažom da gledatelj ne bi shvatio da istu priču i likove gleda već nekoliko puta.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 31. svibnja 2014.
