Dokument svijeta pred nestankom

100 godina od rođenja Dovženka, Kino Tuškanac, Zagreb, 18. – 22. veljače 2014.:, Zemlja (Zemla), red. Aleksandar Petrovič Dovženko

• 
  
  Kao što smo prikazom filmova Arsenal i Zvenigora pokazali, Aleksandar Petrovič Dovženko vjerojatno je prvi sovjetski filmski umjetnik sa intenzivnom osobnom vizijom, redatelj koji je – u surovo ali i iznimno poticajno doba kada je film primarno služio kao propagandno sredstvo novoga revolucionarnog društva dok je kao medij tek postajao svjestan vlastitih mogućnosti i činjenice kako se radi o novoj, autonomnoj i unikatnoj umjetničkoj formi – stvorio duboko intimne, inovativne i katarzične filmove. I dok su Ejzenštejn i Pudovkin proizašli iz teatra a svoje filmove stvarali na temeljima vlastitih teoretskih promišljanja i zaključaka, Dovženko je iz jedinstvene perspektive strastveno bilježio život ukrajinskih seljaka u turbulentnim vremenima modernizacije, Prvoga svjetskog rata i Oktobarske revolucije, istovremeno crpeći nadahnuće iz povijesnih događaja i lokalnih mitova, legendi i folklora te tragičnih događaja iz vlastita djetinjstva.
  
  Ejzenštejn je primjenjujući svoju seminalnu teoriju „montaže atrakcija“ pokušao pronaći način da utječe na um odnosno svijest gledatelja, a Dovženko je poetskim, eklektičnim, gotovo eksperimentalnim filmovima apelirao na njihova srca i osjećaje. Nigdje se ova zanimljiva dihotomija u radu dvojice velikana svjetske kinematografije ne vidi bolje nego u usporedbi Ejzenštejnova Štrajka (Stačka, 1925) ili Oktobra (Oktobr, 1928) s jedne strane i Dovženkove Zemlje (1930) s druge. I dok su Ejzenštejnovi filmovi retorični i prepuni želje da se utječe na misaoni svijet gledatelja, Dovženkova su djela intimna, lirska rekreacija doživljaja iz vlastitog djetinjstva, prikaz života ljudi čija je egzistencija neraspletivo povezana sa zemljom, prirodom i elementima.
  
  Zemlja, završni film Dovženkove Ukrajinske trilogije, ujedno je i najuspjelije ostvarenje te s pravom pripada među najbolje filmove svih vremena. No, bez obzira što se radi o impresivnom djelu koje filmskim jezikom progovara o univerzalnim temama, za potpuno razumijevanje Zemlje potrebno je nastanak filma smjestiti u povijesni i društveni kontekst. Radi se o vrhunskom umjetničkom djelu čija je tema proces što će dovesti do Holodomora, ukrajinske riječi koja označava strašan, iz Moskve orkestriran, genocid kojim će, samo nekoliko godina nakon snimanja ovog filma (1932. i 1933), sovjetska vlast glađu usmrtiti sedam i pol milijuna Ukrajinaca.
  
  Iako je isprva, nakon premijere u Harkovu, doživio ovacije, film su kasnije kritizirali mnogi utjecajni kritičari, ugledne osobe i institucije koje su realističnom prikazu seoskog života pronašli „kontra-revolucionarne“ ideje. Kao i u slučaju Zvenigore i Arsenala i treći dio trilogije, film Zemlja odražava Dovženkova untarnja previranja i sudar poetskih i realističnih elemenata koji čine autorovu kinematografsku viziju. Što se sovjetskih vlasti ticalo Zemlja je trebao biti film koji će širokim (i većinom nepismenim) seljačkim masama objasniti potrebu za agrarnom reformom i procesom kolektivizacije. No, kod Dovženka stvari nikada nisu tako jednostavne. Zemlja je film prepun veličanstvenih slika prirode – od prvih kadrova kroz koje se proteže beskrajno nebo, plodna polja suncokreta i zrele jabuke sve do veličanstvene sekvence žetve pšenice i proizvodnje kruha.
  
  Početak Zemlje podsjeća na prolog kojim se uspostavlja zajednički odnos seljaka prema svijetu i redu što u njemu vlada. Kontrapostirajući prirodnu smrt starog seljaka, djeda Semjona (Nikolai Nademsky) kao simbol završetka jednog ciklusa – uz divne kadrove oblacima poprskana neba i visoke trave što se povija pod naletima vjetra – i djece čija nevina igra jabukama odražava početak novog životnog obrtaja, Dovženko uvodi gledatelja u svijet ljudi koji žive u skladu sa prirodom kristalizirajući kontinuiran, neprekidan i prirodan ciklus sačinjen od rođenja, rasta i neizbježne smrti te neminovna novog početka. Istovremeno, smrt starca može se iščitati kao kraj starog poretka i nagovještaj nove, blistave budućnosti čiji je simbol traktor koji u selo dovozi baš Semjonov unuk Vasilij (Semyon Svashenko), stroj progresa koji bi trebao olakšati život seljaka i njihovu ovisnost o zemlji. Dovženkov stilistički postupak – gotovo Dreyerovski krupni planovi bez totala koji bi razotkrio prostorne relacije između likova – podcrtava esencijalno, ulltimativno jedinstvo i zajedništvo ove obitelji i u krajnjoj konzekvenci čitave seljačke klase istovremeno apelirajući na osjetila publike, podižući intenzitet i emocije suprotstavljajući smrt i rođenje, početak i kraj. Kroz vizualno snažne kadrove isprepletene epskim osjećajem montaže Dovženko filtrira vlastitu reakciju na kolektivizaciju malih ukrajinskih sela, u pokušaju da filmskim jezikom prikaže ne samo ekonomsku preobrazbu koju modernizacija donosi već i mentalnu transformaciju čitave seoske zajednice.
  
  Sama radnja Zemlje u grubo slijedi propagandni zadatak kojim se masama objašnjava proces kolektivizacije seoskih posjeda i borba protiv zemljoposjednika – kulaka. S jedne strane film odražava idealističku viziju mogućnosti novog, komunističkog društvenog poretka no istovremeno pokazuje sve simptome strahota koje slijede – staljinističkih čistki i likvidacije zemljoposjedničke klase. Ipak, baveći se tako teškom i politički osjetljivom tematikom, Dovženko Zemljom zaokružuje svoj vizualni poetski dokument svijeta ukrajinskih seljaka, svijeta za koji danas znamo kako se, u vrijeme nastanka filma, nalazio na rubu ambisa u kojem će vladati glad, patnja i masovno umiranje. Tako Zemlja postaje intiman i emocionalno nabijen prikaz čitavog univerzuma u nestajanju, elegija proizašla iz autorova osobnog iskustva i pristupa filmskom mediju.
  
  Činjenica kako film završava prikazom rođenjem djeteta osnažuje ideju novog poretka, preobrazbe i početka novog prirodnog ciklusa dok se pred gledateljem smjenjuju evokativni kadrovi krajolika, voća i povrća okupanih kišom koja pročišćuje i odnosi stare vrijednosti, vraćajući nas prirodnom redu, novom obrtaju vječnog kruga u koji su zapleteni svi pojedinačni životi.
  
  Pored puno poznatijih imena sovjetske kinematografije dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća, Ukrajinska trilogija Aleksandra Petroviča Dovženka ostaje primjer kako u politički burnim i povijesno prekretničkim vremenima ipak postoje autori čija djela svojom univerzalnošću, osjećajnošću i inovativnošću ispod tanke patine didaktičnosti i propagande kriju iskren, jedinstven i fascinantan izraz individualnog doživljaja svijeta.
  
  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 13. svibnja 2014.

Piše:

Nikola
Strašek