Prevladava mišljenje da stvaranje kvalitetne i duhovite komedije predstavlja jedan od najtežih filmskih zadataka jer postoje različite razine duhovitosti koje ovise o različitim tipovima gledatelja. Pritom niski humor naoko uvijek pali, no postoji dobar dio publike koja se ne da zavesti vulgarnim i praznoglavim gegovima koji potencijal mahom crpe od tjelesnih procesa ljudskoga tijela, fizičkog humora ili potpune stereotipizacije protagonista. Nezahtjevnim gledateljima, pak, humor s intelektualnim primjesama može biti odveć zamoran ili ne sasvim jasan. Rastužiti publiku i potaknuti je da posegne za paketićima papirnih maramica stoga se uvijek činilo lakšim zadatkom. Očito potencijalno tužne situacije imaju mnogo univerzalniji jezik od onih komičnih. Nije mi svrha razmatrati problematiku komičnoga i tragičnoga na filmu, premda mi se čini da je pitanje nasmijavanja ili rastuživanja publike podjednako zahtjevan zadatak jer se u prvom slučaju neprestano izlažete opasnosti da, kako bi udovoljili prohtjevima široke publike, prekoračite granice dobrog ukusa, a u drugom slučaju da publikom i njihovim osjećajima manipulirate i vršite svojevrsnu emocionalnu liposukciju. Obje su strategije pogubne te predstavljaju oprečne krajnosti kojih se treba kloniti.
Redatelj Nick Cassavetes u ovome je kontekstu zanimljiv primjer jer ima iskustva u oba područja. Njegova ekranizacija nečitljiva romana Bilježnica Nicolasa Sparksa u istomineni film (The Notebook, 2004) s Ryanom Goslingom u glavnoj ulozi svojom je patetikom i manipulativnom, ali krajnje praznom emocionalnošću jedinstven primjer u suvremenom komercijalnom filmu. Nažalost, nakon tog djela Sparksa ništa nije moglo zaustaviti pa je čak osnovao producentsku kuću čiji je jedini zadatak da ekranizira njegove ljubiće, za koje je malo reći da predstavljaju zločin prema književnosti. Stoga nam, kao na pokretnoj traci, jednom godišnje, negdje u osvit Valentinova, servira dovoljnu dozu patetike i neprobavljivih emocionalnih eskapada, temeljenih na potrošenim narativnim klišejima (Dragi Johne, Safe Haven), tako da ste nakon teškoga odgledavanja tih filmova spremni na doživotnu borbu sa šećernom bolešću.
Između Cassavetesove Bilježnice, primjerice, i Osvete na visokim petama nema bitne razlike, osim, naravno, žanrovske. U prvome redatelj rekreira najgore karakteristike i stereotipe melodramatskoga žanra, a u drugome uratku najproblematičnije obrasce komedije. Dok gledate Osvetu na visokim petama ne možete se oteti dojmu da ste sve te situacije i gegove već nebrojeno puta vidjeli tijekom posljednjih nekoliko desetljeća. Scenaristica Melissa Stack očito je odlučila da joj priprema za pisanje scenarističkoga prvijenca bude odgledavanje svih raspoloživih romantičnih i neromantičnih komedija od devedesetih godina naovamo jer njezin uradak odaje kompilatorski dojam na svim razinama: posrijedi su već viđene koncepcije likova, zapleta i gegova.
Priča je usredotočena na osvetu triju žena: supruge Kate King (Leslie Mann), prve ljubavnice Carly Whitten (Cameron Diaz) i druge ljubavnice Amber (Kate Upton) prema Marku Kingu (Nikolaj Coster-Waldau) koji ih sve vara, a pritom se bavi i sumnjivim te potencijalno nezakonitim poslovima. Mark je prikazan vrlo stereotipno kao manipulatorski, narcistički muškarac koji probleme s vlastitim egom kompenzira skupocjenim brendovima, luksuznim načinom života i trofejnim ljubavnicama. Bezličnost glavnoga muškoga lika nije ništa naspram besramne stereotipije prisutne u oblikovanju protagonistica.
Kate King prikazana je kao iritantna supruga niskoga samopoštovanja koje je žrtva patrijarhalna i opresivna ponašanja supruga koji je iskorištava za svoje sumnjive poslovne transakcije. Ona se prvo mora dobro isažaljevati i nekoliko puta opiti da bi odlučila nagaziti razmetnoga muža. Pritom imate dojam da dvojac Stack i Cassavetes silno žele njezin slučaj protkati feminističkim nitima pa joj u završnici dozvoljavaju preobraznu od zavisne kućanice u uspješnu poslovnu ženu. Međutim, nije teško uočiti da je razmatrani lik bljedunjav klišej koji počiva na rodnim stereotipima: emocionalna i iracionalna Kate neprestano ima dvojbe može li se Mark promijeniti čime bi eventualno mogla spastiti svoj brak pa u trenutku slabosti i pod utjecajem alkohola stupa s njim u seksualni odnos. Situaciju nije mogla spasiti niti na trenutke razigrana glumačka kreacija Leslie Mann. Ostala dva ženska lika također su papirnata i stereotipna. Amber je prikazana kao (pri)glupa plavuša velikih grudi i smanjene inteligencije, a Carly je uspješna odvjetnica koja je postigla sve u životu ali, tipično, nikako da nađe srodnu (mušku) dušu. Kate Upton i nešto više Cameron Diaz trude se da udahnu polet u neinspirativne uloge, no kome bi to uspjelo s ovoliko konfekcijskim likovima i vrlo često banalnim dijalozima.
Niz podzapleta također otkriva redateljsko-scenarističku neinventivnost. Osveta na visokim petama predvidljivo je ostvarenje u kojem nije teško pretpostaviti što će se dogoditi i kako će sve završiti. Rezultat je to pretjerana korištenja konvencija i šablona. Primjerice, jasno je da će Carly završiti s Kateinim bratom od trenutka kada ga je prvi put ugledala, a da će se Amber skrasiti s Carlynim ocem. Cassavetes je štošta uspio nagurati u film u rasponu od nesretnih kućanica iz predgrađa, karijeristički nastrojenih muškaraca i žena, bizarnih tajnica, plavuša koje vole starije muškarce. Svi ti tipični i iscrpljeni motivi vezivno su tkivo za neoriginalnu priču čija se praznina nastoji prikriti gegovima sumnjive kvalitete. Djelo je tek sporadično i na mahove duhovito, a većim dijelom se iscrpljuje u prokušanim pseudohumornim situacijama poput probavih poteškoća, fizičkih padova ili povezivanjem kvocijenta inteligencije s bojom kose.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 12. svibnja 2014.
