Ikonoklast i eksperimentator

100 godina od rođenja Dovženka, Kino Tuškanac, Zagreb, 18. – 22. veljače 2014.: Arsenal, red. Aleksandar Petrovič Dovženko

• 
  
  Nakon uspjeha Zvenigore, hvale i priznanja koje su filmu uputili Sergej Mihajlovič Ejzenštejn i Vsevolod Pudovkin, Aleksandar Petrovič Dovženko spreman je proširiti svoju umjetničku viziju i kreće u snimanje drugog filma tzv. Ukrajinske trilogije. Arsenal (1929) nastavlja idejnu i tehničku evoluciju Dovženkova filmskog univerzuma započetu Zvenigorom. Film se bavi događajem iz vremena ruskog građanskog rata poznatim pod imenom Siječanjski ustanak u Kijevu 1918. godine (što je i alternativno ime filma) kada su radnici pomogli opkoljenoj boljševičkoj vojsci u borbi protiv ukrajinskog parlamenta i vojske. Arsenal pripada među rijetke sovjetske političke filmove u kojima se preispituje moralna opravdanost nasilne osvete a Dovženkov pacifistički pogled na apsurd rata, metaforički prikazan u sceni napada na prazan rov, anticipira kasnije antiratne klasike Jeana Renoira (Velika iluzija /La Grande illusion/, 1937) i Stanleya Kubricka (Putevi slave /Paths of Glory/, 1957).
  
  Gledati danas Dovženkov Arsenal znači prepustiti se neobično impresivnom i začudnom iskustvu – s jedne strane gledatelj uživa u manifestaciji Dovženkove vizionarske koncepcije što bi film kao umjetničko djelo mogao biti, dok s druge strane, ostaje svjestan onoga što danas, gotovo stotinu godina kasnije, prihvaćamo da film treba biti. U tom procijeu Dovženkov Arsenal, film lišen klasične naracije, konstrukt naizgled nepovezanih kadrova, ispada moderan i eksperimentalan, štoviše s obzirom na vrijeme nastanka i previše avangardan. Dovženko, koji se u Arsenalu bavi povijesnim događajem, maestralno povezuje dokumentarističku sirovost i neposrednost sa ekspresionističkom, gotovo apstraktnom stilizacijom. Arsenal montažnim sredstvima ispaljuje rafal nepovezanih, stiliziranih, dokumentarističkih kadrova koji smisao dobijaju tek, po već spomenutoj Ejzenštejn „montaži atrakcija“ , u umu gledatelja.
  
  Mnogi filmski povjesničari uspoređuju Dovženka, njegovu zaigranost, eklekticizam i želju za eksperimentom, s kasnijim velikanima svjetskog filma kao što su Godard ili Makavejev. Arsenal je teško usporediti sa sovjetskim filmovima snimljenim u isto vrijeme jer je nastao u doba kada komunistička partija u sve vidove umjetnosti uvodi zloglasni socrealizam od čega Dovženkovo ostvarenje znatno odudara. Već smo spomenuli kako Dovženkova Ukrajinska trilogija obiluje poetskim karakteristikama. Dovženko filmsku umjetnost ne doživljava kao uprizorenje kazališne drame već kao nov, neiskušan način da se piše slikama i novim medijem nastavi slavna tradicija ruske literature. I zato njegove filmove gledatelj mora čitati i organizirati u svojoj glavi, što ga potiče na aktivnu participaciju u onome što gleda za razliku od današnjih, formulaičnih filmskih konvencija što pogoduju pasivnom gledanju i prepuštanju. Arsenal kao i druga dva dijela veličanstvene trilogije zahtijeva od gledatelja da razmišlja, povezuje, pamti i zaključuje. Dovženko je iskoristio Ejzenštejnova teorijska promišljanja montaže i primjenio ih na drugačiji, svojem umjetničkom senzibilitetu, prikladniji način.
  
  Od današnjeg gledatelja film kao Arsenal zahtijeva mnogo: ne samo razumijevanje povijesnog konteksta i volju da se prilagodi na neuobičajeni ritam, izostanak etabliranih narativnih postupaka, hetreogenu prirodu kadrova i sekvenci, nego i na spoznaju kako se radi o filmu koji je nastajući stvarao filmsku povijest. No, gledati danas Arsenal, uz saznanje kako se radi o pažljivo konstruiranom umjetničkom djelu, originalnom i začudnom, znači shvatiti koliko je taj film bezvremen i univerzalan jer radi se o hrabrom, inovativnom, revolucionarnom ostvarenju, nastalom u vrijeme kada je filmski medij tek postajao svjestan vlastite unikatnosti i samosvojnosti te svojeg prava da bude zasebna, nova umjetnička forma. Pred filmskom se umjetnošću tijekom dvadesetih godina prošlog stoljeća otvaralo bezbroj mogućnosti, prilika za eksperimentiranje i tehničku, formalnu ali i sadržajnu inovaciju. Nisu postojali kanoni, zadana pravila i konvencije tek su nastajale i pred filmskim je umjetnicima stajala zadaća kreiranja potpuno nove umjetnosti. Film se oslobađao utjecaja teatra i redatelji su otkrivali jedinstvenost filmskog jezika i važnost montaže. A upravo su dvadesete godine 20. stoljeća bile godine kada je svježinom, novitetima i originalnošću eksplodirala sovjetska kinematografija nošena poletom i optimizmom Oktobarske revolucije.
  
  Sve nabrojano Dovženko je, ohrabren priznanjem struke i publike za prvijenac Zvenigora, hrabro ukomponirao u svoju unikatnu kinematografsku viziju snimajući Aresnal. Radi se o fimu bez stalnih i konzistentnih karaktera osim mitskog boljševičkog heroja Timoša (Semjon Svašenko) koji također nije jasno psihološki profiliran. I on i ostali likovi više su ikone nego stvarni ljudi – pitoreskni prikaz seljaka, groszovske (njemački slikar Georg Grosz bio je jedan od najvažnijih slikara Vajmarske Njemačke, ljevičar i član njemačke Komunističke partije, a poznat je po nemilosrdnoj satiri kapitalističkog društva) karikature carističkih oficira i predstavnika ukrajinske nacionalističke buržoazije zanemaruju dramaturške konvencije teatra i pretvaraju likove u Arsenalu u arhetipove majke, seljaka, radnika, vojnika, policajca.... Film obiluje fantastičnim primjerima paralalelne montaže u sekvencama kao što je kontrapostiranje scene u kojoj jednoruki seljak udara svog konja sa scenom u kojoj očajna majka udara svoje uplakano, gladno dijete. Obje scene izviru iz očaja likova no svaka za sebe ne posjeduje snagu kakvu njihova sinteza izaziva kod gledatelja.
  
  U svakom slučaju Arsenal je odraz Dovženkovog unutrašnjeg sukoba. Kao film naručen od komunističkih vlasti, film koji je trebao poput pamfleta najaviti ideju kolektivizacije i agrarnu reformu ruskim i ukrajinskim seljacima i upozoriti ih na opasnost nacionalizma i klasnog sistema te objasniti vrijednost internacionalizma i snagu proleterijata Arsenal ne ispunjava svoju propagandnu misiju. Činjenica da je odabran da režira film s takvim porukama čini se kao test lojalnosti koji su sovjetske vlasti postavile pred Dovženka s obzirom da je ranije bio vatreni ukrajinski nacionalist. Arsenal nije polučio uspjeh kod publike niti je zadovoljio propagandne zahtjeve nego je razotkrio Dovženkovu kontradiktornu poziciju koja se očituje u ekspresionističkom, heterogenom stilu i ambicioznoj, antinarativnoj ideji što prožima čitav film.
  
  Slavna i izlizana Godardova rečenica kako „su najbolji igrani filmovi slični dokumentarnim a najbolji dokumentarni igranim“ savršeno se može primjeniti na Dovženka koji u čitavom svom opusu isprepliće i suprotstavlja glumljeno i dokumentarno. Arsenal nije zadovoljio svoju propagandnu misiju no Dovženko je stvorio umjetničko djelo koje po svom inovativnom pristupu filmskom mediju možemo svrstati uz filmove budućih velikih ikonoklasta svjetske kinematografije.
  
  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 4. svibnja 2014.

Piše:

Nikola
Strašek