Glavni program 23. Dana hrvatskog filma započeo je nizom krakometražnih igranih filmova. Selekcijska komisija koju su činili glumica Gordana Gadžić, filmski kritičar Željko Luketić i redatelj Zvonimir Rumboldt, izabrala je devedeset i šest ostvarenja – igranih, dokumentarnih, animiranih, eksperimentalnih i namjenskih filmova te glazbenih videospotova – od dvjesto trideset sedam prijavljenih radova. Sekcija igranog filma brojala je dvadeset i dva naslova, a otvorila ju je projekcija filma Taubeki redatelja Marka Milovca i scenarista Ivana Đogića, nadahnutog jednim od najpopularnijih hrvatskih filmova Tko pjeva, zlo ne misli. Taubeki prate kako mladi par (Anja Đurinović i Filip Vidović) kak taubeka dva obilaze lokacije snimanja tog filmskog i zagrebačkog klasika. Sjećanja na nezaboravne prizore filma koji je obilježio niz generacija sudaraju se s gradskim sivilom današnjice pretačući se u suvremenu romansu na veoma jednostavan i šarmantan način.
Slijedio je podulji Slučajno Tanje Golić, u kojemu nekadašnji ljubavni par, koji se slučajno sreo nakon dugogodišnje razdvojenosti, šećući gradom koji je obilježio njihov odnos, razgovara o svojim životima, sitnim i krupnim nezadovoljstvima te se pita što je bilo, a što je moglo biti. I više nego korektno snimljen, odlično uhvaćene atmosfere i osnažen glumom pomalo cmizdrave Lane Barić i uvijek izvrsnog Krešimira Mikića, filmu je sadržajni aspekt najslabija točka. Njegova je tema često pretresena u različitim filmovima i to uglavnom na način koji pruža voajerski uvid u situaciju koja sama po sebi nije osobito zanimljiva, a scenarij, koji pretendira na rekonstrukciju stvarnog razgovora, ipak djeluje nekako artificijelno i zamorno. Film je nagrađen nagradom Oktavijan za najbolji kratki igrani film Hrvatskog društva filmskih kritičara.
U konkurenciju je ušao i jedan trash film – Čik Borris protiv Mučke đubradi Hrvoja Podobnika, koji je znatno odskakao od drugih uglavnom izglancanih produkcija te pripada onoj vrsti trasha koja najdoslovnije shvaća svoj naziv te potencira niskobudžetnu produkciju i amaterizam u svim aspektima, operira jeftinim aluzijama na akcijske filmove slabe kvalitete. Iako trash posjeduje izvjesnu nužnu inherentnu anti-estetiku te je ovaj film pridonio šarolikosti repertoara festivala, ipak se zadržao na vrlo niskoj razini unutar odabranog žanra.
Prvu seriju filmova zaokružio je film Bojana Radanovića Izgubljeni, koji započinje kao priča o samohranoj majci, iscrpljenoj brigom o hiperaktivnom djetetu, prema kojem je na trenutke možda i pretjerano gruba, frustirirana manjkom vremena za sebe. Kvaliteta tog filma leži prije svega u načinu na koji je psihološka dubina i zaokruženost postignuta u konciznoj formi; bezuvjetna ljubav i predanost ne isključuju ogorčenje i zamjerke zbog neophodnih žrtvi jedne majke, a zaokret koji se događa kada dijete na neko vrijeme nestane u trgovačkom centru i majka pada u potpunu histeriju dodaje jednostavnom sižeu još jednu dimenziju i ostavlja prilično gorak okus u ustima. Ivana Krizmanić izvrsno nosi glavnu ulogu te se kroz malo teksta razmata zanimljiva priča koja će se isticati u relativno velikom broju obiteljskih drama u konkurenciji igranih filmova.
Večernji miks prvoga dana sadržavao je dva igrana filma, od kojih je prvi Priča o Mari iz Velog Varoša Igora Šeregija, dirljiva i prilično sladunjava priča o mladoj ženi čiji je najveći talent sposobnost da ljude sluša, i to zaista sluša sa zanimanjem i empatijom, a ne samo čekajući trenutak u kojemu bi otvorila prostor za vlastitu ispovijed. Upravo je to veliko suosjećajno srce izvor njezinih velikih zdravstvenih problema i liječnik joj objavljuje da nema još mnogo vremena prije no što će je ono posve izdati, no i to vremena što ima ona predaje svim stanovnicima Splita čiju sreću i tugu dijeli do posljednjeg trenutka. U priču je, naravno, upletena i kratka romansa Mare i mladog mornara što dodatno potencira gotovo pretjeranu zašećerenost ovog uratka. Šutljiva glumica Vanda Boban pridobija publiku vrlo izražajnim licem, nježnom bezazlenošću i toplinom. Film je dopadljiv, duhovit, lijepo složen i razinom stilizacije se ističe u moru filmova koji naginju bezbojnom realizmu.
Večer je završila Fade Inovim filmom Ko da to nisi ti Ivana Sikavice koji se estetski poigrava s kućnim snimkama, konkretno snimkama intimnih radnji dvoje mladih ljudi u stanu bračnog para čije dijete čuvaju. Film istražuje s jedne strane odnos mladih koji odigravaju egzibicionističku fantaziju te na različite načine reagiraju na efekt upaljene kamere: dok se ona prepušta situaciji sa žarom koji navodi njezina momka da prokomentira da se ponaša „k'o da to nije ona“, on vrlo brzo ustukne (odlična izvedba Irene Prpić i Matije Čigira). S druge strane, par odraslih ljudi koji se prerano vraća s izlaska, ne znajući je izložen oku zaboravljene upaljene kamere, otvara temu vlastitih seksualnih maštarija. Film skicira zanimljive teme na vrlo inteligentan i sažet način, idealno je prilagođen kratkoj formi te dozirano provokativan i vrlo uvjerljiv.
Projekcije drugoga dana započele su još jednom u nizu socijalno osviještenih obiteljskih drama, filmom Marko Igora Dropuljića o dječaku koji za sitan novac potajno skuplja boce kako bi pomogao bolesnoj majci. Pohvalno je što film unatoč srcedrapateljnoj tematici ne prelazi u patetiku te vrlo lijepo zaokružuje iskustvo djeteta koje je zbog nemoguće egzistencijalne situacije prisiljeno brzo odrasti. Unatoč hvalevrijednim postupcima naslovnog junaka, vrlo mladi glumac uspijeva dočarati bijes koji se pritom u njemu nakuplja i koji ga dovodi do nasilničkog izgreda i prve cigarete koju kao ratni plijen na završetku, kašljucajući, pali u svom dječjem krevetu.
Film S Darkom prikazuje automobilsku vožnju pomalo disfunkcionalnog mladog para. Unatoč nekolicini uspjelih komičnih momenata i glumi Ivane Roščić, Živka Anočića i Nevena Aljinovića Tota, film ne ostavlja osobit dojam te upada u zamku pokušaja reprodukcije ispraznog svakodnevnog razgovora koji sadržajno naprosto ne može sam po sebi zaintrigirati, no ni stilski ne postiže potrebnu uvjerljivost.
Kroz prozor Gorana Ribarića tematizira nagli pad korumpiranog političara, što je bolno poznata tema iz aktualne hrvatske svakodnevnice, no zamišljen je kao prikaz onoga što se odvija s druge strane priče koja prodire do javnosti. U samoj provedbi film ostaje na prilično plitkoj i neuvjerljivoj razini, likovi su svedeni na tipove bez naznake psihološke produbljenosti, a dijalozi su izrazito nespretni, gotovo sapuničarski te ostavljaju dojam da ni samom autoru nije posve jasno koji je točno grijeh okrivljenika. Sterilni prostor stana dobrostojeće obitelji ilustrira ciljanu atomosferu, film je režijski dobro strukturiran, ali nekako banalan i nedorečen.
Film Zajedno Daniela Kušana također obrađuje temu svakodnevnih obiteljskih situacija u lošoj ekonomskoj situaciji. Riječ je o dvijema paralelnim pričama koje započinju i završavaju telefonskim pozivom, koji se izdvaja iz gradske telefonske buke i spaja mladi bračni par usred radnog dana. Dok svaki od njih obavlja dnevne poslove i telefonski traži potporu i razumijevanje trenutno neprisutna partnera, do samoga kraja čini da su junaci zajedno, no u posljednjem se trenutku iskristalizira da je riječ o dva potpuno međusobno neovisna razgovora; o dva nepovezana mlada bračna para, od kojih dobivamo po polovinu razgovora. Najveća je kvaliteta ovog filma što uspijeva rekonstruirati svakodnevnicu uz dozu humora i britke ironije, oslikavajući spretnim i jasnim potezima svima poznate životne momente i (ne)očekivane zaokrete. Film između ostaloga tematizira fenomen alijenacije unutar sveopće umreženosti i uz pohvalnu autoironiju na svojevrsnoj meta-razini ističe inherentnu neoriginalnost sadržaja koji obrađuje.
Radnja znatno drukčijeg filma Zatvorite širom prozore Filipa Peruzovića smještena je u 1986. godinu kada se, nakon černobilske katastrofe među ljudima proširio strah od radijacije. U Zagrebu se odvijaju tri paralelne priče o trima generacijama čija je svakodnevnica okrznuta viješću o nuklearnoj nesreći. Odlično snimljen, režijski ujednačen i duhovit, film se i vizualno izdvaja te mu narančasti filter daje šarmantnu retro-estetiku. Jedino je problematično i pomalo zbunjujuće što izostaje osjećaj cjelovitosti i zaokruženosti priča na samom kraju, rasplet je nedovoljno poentiran i kao da ostaje nedorečen.
Ugodno žanrovsko iznenađenje bio je na samom kraju rock-mjuzikl Drekavac Ivana Mokrovića, film koji priziva fantasy estetiku i u svoje središte postavlja slavenski mit o šumskom zloduhu čiju osvetu priziva samo veliko neokajano zlodjelo. Atmosfera je zaista bajkovita, film je vizualno na veoma visokom nivou, siže je jasan i jednostavan, vokalne izvedbe solidne, glazba prilično generička, ali korektno složena. Film je relativno komičan, no pomalo nespretno balansira između ozbiljnosti i parodije te nije sasvim jasno koji je bio ciljani efekt. Film je osvojio nagradu Zlatna uljanica za promicanje etičkih vrijednosti na filmu koju dodjeljuje ocjenjivački sud katoličkog tjednika Glas koncila.
Program igranog filma ovogodišnjih Dana završio je drugim blokom večernjih projekcija koji je donio čak deset filmova ukupna trajanja od gotovo tri sata. Bilo je posve iscrpljujuće pokušati koncentrirano popratiti sve što je u ponudi te bi organizatori za ubuduće trebali o tome razmišljati prilikom slaganja programa. Večer je otvorio film Kolar-Mirković Nikole Ivande, koji govori o novopečenoj udovici i njezinu susjedu koji joj se odlučio udvarati već prvu večer nakon smrti njezina bolesnog muža. Večer beskrajno nespretnih priprema za koketiranje dvoje odraslih ljudi prekinuta je intervencijom duha pokojnog muža, kojega udovica po kratkom postupku tjera, sretna što je napokon završio taj nesretni brak. Velika je pažnja posvećena zgodnim detaljima, što je za kratku formu izuzetno važno, film je odlično snimljen, a njegova je apsolutno najveća kvaliteta sposobnost iskorištavanja tišine i tihe glazbe s radija, unutar fikcionalne razine. Izvanredno iznijansirana te i bez riječi rječita gluma Ksenije Marinković i Stojana Matavulja dočaravaju neizgovoreno te daju značenje nizu naizgled banalnih radnji. Najslabiji je moment zapravo suočavanje udovice i pokojnika u kojemu svatko od njih nudi svoju percepciju braka, no upravo zbog relativno velike količine teksta i objasnidbenog tona, čini se da je tom segmentu dano nepotrebno puno prostora.
Film Tlo pod nogama, za koji je njegova redateljica Sonja Tarokić nagrađena nagradom Jelena Rajković Hrvatskog društva filmskih redatelja za najbolju/najboljeg autoricu/autora do trideset godina starosti, nastavlja tematski niz obiteljskih drama, ovaj put o momentu kada otac (ponovo odlični Stojan Matavulj) mora priznati obitelji da ih je doveo u poražavajuću financijsku situaciju, no nesposoban da se nosi s time, pada u depresiju te prepušta ženi i djeci predstojeću borbu za opstanak. Film je i više nego korektno izveden na svim razinama, no budući da obrađuje upravo kratko razdoblje neposredno prije i neposredno nakon sloma, odnosno počinje in medias res i ostavlja otvoren kraj više nalikuje na isječak iz veće cjeline, no zaokružena kratka forma.
Zajedno Jasne Nanut tematizira nevjeru u braku, čini se, prije svega kao rezultat zamora i rutine među supružnicima, no kao nešto što neće biti razorno za samu obitelj ako ostaje prešućeno. Ponovno je s formalnog aspekta film u svakom smislu solidan, no u čemu je zapravo njegova poanta ostaje uvelike nejasno te, kao i u netom opisanog prethodnog filma, izostaje dojam dorečenosti i cjeline.
U konkurenciju je ušao i jedan pseudodokumentarac o fikcionalnom piscu i intelektualcu, naslovljen Srećko Kramp – skica za portret Višnje Pentić. Film se poigrava prepoznatljivom varijantom žanra dokumentarnog filma specifičnom najviše za hrvatske televizijske emisije te (re)konstruira biografiju nepostojećeg autora kroz intervju-svjedočanstva jednako fikcionalnih Srećkovih prijatelja. Govornici ga spretno smještaju u kontekst stvarnog hrvatskog kulturnog života druge polovine dvadesetog stoljeća. Film se ne može podičiti osobito visokom umjetničkom razinom, režija je pomalo nespretna, a vizuani dojam slab, vrlo je jednostavan i osjetno amaterski, ali svakako simpatičan i dopadljivo nepretenciozan.
Znatno spretniji je film Streljana Lane Zaninović i Filipa Mojzeša. Blizu osnovne škole je zapaljena zgrada streljane, na tapetu je skupinica uvjetno rečeno problematičnih učenika, a nemilosrdno oko kamere prati naizgled bezazlenog dvanaestogodišnjaka. Sramežljivi Tomas u sebi skuplja ogorčenje zbog osjećaja nemoći koje naposljetku pogrešno kanalizirano eksplodira. Film je suptilan i sugestivan, iako barata poznatim tipovima, pristupa im pažljivo, dozirano, vrlo uvjerljivo, ne banalizirajući temu odrastanja u širem smislu te prilagođavanja nimalo benignim socijalnim strukturama školskog okruženja.
Nastavljajući ponovno niz ostvarenja koje se zadržavaju unutar jedne obitelji, film Moja! Moja! Moja sobica! Barbare Vekarić ulazi u stan peteročlane obitelji, raspoređene u svega dvije spavaće sobe, od kojih se jedna oslobađa kad starija kći putuje na studij u Beč. Suočena s činjenicom da će sobica pripasti starijem bratu, a željna privatnosti nakon godina dijeljenja sobe s roditeljima, trinaestogodišnjakinja tvrdoglavo traži vlastiti prostor u malom stanu. Film je složen s izrazitim smislom za humor te pretvara vrlo jednostavan siže u lijepu i toplu priču o obiteljskoj povezanosti i razumijevanju.
Stol između Silve Ćapin pak posjeda za isti stol dvojicu muškaraca bez obitelji čiji se životi na trenutak povežu. Stariji osamljenik poziva svećenika da mu blagoslovi stan i u kratkom mu razgovoru iskaže svoj strah od toga što će biti s njegovim životnim prostorom kada njega samoga više u njemu ne bude. Iako je očito da s crkvom inače nema kontakta, iz nekog razloga poziva svećenika i zaključuje da bi stan ostao isti kad bi ga taj svećenik preuzeo. Film je korektno napravljen no poanta, kao i u nekim drugim slučajevima, nekako izmiče.
Kratkometražne filmove u njihovom najboljem obliku odlikuje sažetost izraza i sabijenost značenja te je uvelike problematično ako ne zatvara puni krug te ostavlja gledatelja s osjećajem da je gledao insert filma, a ne čitavi film. S druge strane, Pragovi Dijane Mlađenović uspijevaju veliku i bolnu temu jasno skicirati u nekoliko spretnih poteza. Godina je 1992. i u tijeku je niz akcija nasilnih deložacija. Dok paralizirani susjed (Franjo Kuhar) na sigurnom kraju špijunke promatra provalu u stan preko puta, njegova žena (Alma Prica) koja se upravo vraća kući, žustro i hrabro intevenira. Za večerom se suočeni nađu pasivna većina i rijetki primjer građanske hrabrosti. Siže je jasan i poznat, a konačni rezultat lijepo odmjeren, potresan bez nepotrebnog patosa i pretjerivanja.
I Love YU Irene Škorić također nudi pogled unatrag, no to je pogled starca u davne dane mladosti i ljubavi. Skačući iz suvremenosti u prošlost, film najprije jukstapozicionira, a zatim i miješa estetiku stare magličaste snimke i oštru jasnoću današnjice te bez ijedne izgovorene riječi oblikuje pomalo sladunjavu, ali ipak dirljivu ljubavnu priču.
Program igranog filma zatvorio je vrlo kratki film Emilija Zinaje i Alekse Tatalovića Molba za posao koji je uistinu snimljen kao molba za posao. Film prati Aleksu tijekom jednog besposlenog dana, zgodan je, a po svemu sudeći i efikasan budući da je navodno rezultirao Aleksinim zaposlenjem.
Program igranog filma na ovogodišnjim je Danima donio uglavnom filmove mladih autora, velikim dijelom studenata viših godina zagrebačke ADU te je uvijek lijepo pratiti rad i razvoj mladih nada hrvatske kinematografije, no unatoč pohvalnom tehničkom aspektu, pomalo razočarava pitomost produkcija u konkurenciji. Od mladih autora očekivalo bi se možda više maštovitosti, sklonosti istraživanju i umjetničke hrabrosti u radu. Iako je sama selektorska komisija istaknula kako je repertoar tematski i stilski šarolik, ipak se čini da se iznenađujuće velik dio filmova bavi standardnim obiteljskim problemima i ljubavnim odnosima, a stilski evidentno dominira realizam, pri čemu scenariji nastoje reproducirati govorni jezik, vjerojatne situacije i reakcije, no najzanimljiviji i najuspjeliji u konačnici su oni koji umiješaju barem određenu dozu stilizacije i humora te pozivaju publiku na autoironični osmijeh razumijevanja. Dani hrvatskog filma i ove su godine ponudili neke vrlo zanimljive radove, neke ponešto slabije i nekoliko ugodnih iznenađenja te se možemo samo nadati da će ubuduće odaziv na natječaj biti veći, a filmovi hrabriji i snažniji. Kratke forme mogu ispričati veliku priču, a i mala priča može ostaviti veliki utisak.
© Ana Fazekaš, FILMOVI.hr, 30. travnja 2014.
