Jeste li imali brainstorming, kada ste updejtali najnoviji pijaring s upravo završenog lajfkoučinga? Ili još niste daunloadali svoj brifing za sljedeći peting sa svojim I-podom? No, zar baš niste učinili ništa od tog? Pa kako biste onda uopće mogli doći do svog life-sharinga? E, upravo o ovome life-sharingu progovorit će i najnoviji kino-hit Srđana Dragojevića. Nakon od publike gotovo plebiscitarno prihvaćene – a jednako tako, barem od hrvatskih kritičara, popljuvane i nipodoštavane – Parade (2011), uslijedio je još jedan autorov film o pripadnicima bivše jugoslavenske zajednice. Atomski zdesna (2014) je kino-djelce opet namijenjeno publici koja je prihvatila Paradu. U nekom davnašnje-elitnom resortu za platežno moćne kupce na Jadranskoj obali, sastaju se ponovno Crnogorci, Makedonci, Bosanci... Hrvati i Srbi, a sve pod upravljačkom palicom vlasnikom life-sharing agencije, Slovenca Metoda (Brane Šturbej). O da, naravno, tu je i kontrolna instanca, u liku šutljivog Nijemca Ditricha Veissera (Uroš Đurić).
Srđan Dragojević ovoga puta odlučio je tematizirati stanje u kojem se nalaze svi, globalizacijom predodređeni stanovnici planeta. Planeta, na kojem su human resorces predodređeni za life-sharing! Atomski zdesna vrlo je skroman prilog nekom takvom samoosvješćivanju. Ipak, film je to koji, iako u svojoj populističkoj maniri, otvara mnoga pitanja, i ne samo o stanovnicima ovog dijela Europa, nego i o civilizacijskom padu u globalni procijep novog svjetskog poretka Kapitala.
Dakle, u već spomenutom resortu, skupljaju se parovi iz različitih socijalnih miljea, iz navlastitih društvenih dijagnoza post-tranzicijske provenijencije, no svi s istim kompleksom marginaliziranosti na balkanskom rubu Europe... Tu su bračni par iz Niša, koji iskorištava besplatno ljetovanje, varajući organizatora o njihovu bračnom putovanju; ostarjeli crnogorski bračni par iz inozemstva koji liječi traume svog davno preminulog sina; hrvatski ustašoid koji je svoju simboličku herojsku moć iskoristio za skupo elitno ljetovanje... beogradski par autoritarne starice-majke i njezina neoženjena sina pravnika čije su jalove primjedbe, doslovno, išamarane; romska obitelj koja služi kao manipulativno sredstvo u bezočnoj marketinskoj kampanji...
Cijela se, pak, dramataska potka usredotočuje na bosansku obitelj s djetetom koja prvi put ljetuje na Jadranu. Omer Bašlagić (Branko Đurić) Tuzlak je koji inkarnira naivno ponosnog Titova vojnika. Omer je proveo u salutirajućem stavu mirno preminulom vođi 1980. ne samo šest sati izravnog televizijskog prijenosa, nego i reprizu! Njegova supruga Maja (Nataša Janjić Lokas) slika je i prilika njegove tradicijske ponizne BiH supruge. Njihov pak pretili klinac Svendi (Daros Aljić) radoznalo je dijete koje će biti ultimativnom žrtvom cijelog ovog manipulativnog marketinškog sajma.
Svima njima su-postavljeni su prodavatelji life-sharinga. Dragojević nas uvodi u priču vulgarno izravno seksualnim odnosom između Metodove supruge Sonje (Tanja Ribič) i prodavača godine Mladena (Žika Todorović). Pridjev vulgarno neće se moći izbjeći niti prigodom Dragojevićeve karakterizacije i preostalih članova prodavateljske ekupe. Narkoman, homoseksulac Pedro (Bojan Navojec), Macho-Crnogorac Batrić (Milutun Karadžić), sjetna, samosažaljiva Makedonka Olga (Ana Kostovska), a posebice sam spomenuti šef (parade!), Slovenac Metod kojemu je poštapalica riječ pizda, a čiju će suprugu obrađivati njezin spomenuti srpski (H)...ebač!
Iz svega spomenutog, jasno je kako Dragojević občlato rabi stereotipe! Impotentni Slovenci, naivni i glupi Bosanci, drčno-ponosni domovinski (ali i pederkasti!) Hrvati, Tga za Jug sjetni Makedonci i sebeljubivi Crnogorski budalaši, last but not least, balkanski potentni, ali zapravo jalovi Srbi – sve je to arsenal vulgarnih viceva kojima se smije puk s ovih prostora. Prostački plitkih, banalnih i zapravo – neduhovitih. Ipak, u cjelini Dragojevićeve filmske priče, ono su strogo funkcionalni!? Što time želim reći? Ponajprije to da je ovo, narečeno kino-djelce, ipak film kojega treba gledati. Ne bih htio biti preuzetan pa izreći da se kod Atomskog zdesna radi o alegoriji. Ne, nikako. Ovdje je prije svega riječ o karikiranu, postmodernom pastišu. Satirički i groteskno-cinički diskurs Dragojevićeva filma, rekoh već, usredotočen je oko bosanskog stereotipa. Središnji je dramski odnos između Mladena i Omera. Oni će, na naki način, paradigmatski oličavati najveća traumatska ratna iskustva s ovih prostora. Dragojević će tako Omerovu priču usmjeriti na stradanje Bošnjaka. Njegova je pripovijest o 71 pogunuloj mladoj osobi između 18 i 23 godine parafraza za – Markale. Beograđanin Mladen u svojoj će storiji ponuditi narativ o skrivajućim se beogradskim mladićima i njegovu samoranjavanju priikom strijeljanja Hrvata kod Vukovara.
Pere li, unekoliko, Dragojević svoju savjest nakon Lepa sela lepo gore (1996)? Naime, jedno od iščitavanja ovog utjecajnog filma usredotočilo se na neprimjeren pristup temi rata u Bosni i Hercegovini te ulozi Srba i Muslimana u istome. Ovdašnji će – inače dragi mi! – filmski kritičar, dakle, svoju pozornost kritički usmjeriti upravo na ovaj detalj. Naime, na Dragojevićevu političku korektnost i želju da se s Atomskim zdesna „umili Hrvatima i Bosancima“. Možda je tomu i tako. No, rekoh već, Atomski zdesna tek je filmsko djelce za instant uporabu. Njegova je iskarikiranost, klišeiziranost, stereotipija, pa onda grotesknost, prostaštvo i vulgarnost – funkcionalna. Tragični dramski kraj u kojemu stradava najnevinije biće, dijete u raljama bezdušnog, komercijaliziranog brendiranja života ipak je poruka, koja će – i u ovakvoj verziji – ponekoga od potencijalnih gutača reklama primorati da razmisli. Volens-nolens!
Jest da je Dragojevićev lajfkoučing, pardon naravoučenije vulgarno, ali je ipak izrečeno dovoljno upozoravajuće. (Usput budi rečeno, priču sjetno zaokružuje uspjelo prerađeni stari song Kaj mi brez nas Zorana Predina (1981) koji se pokazuje primjerenijim od, recimo, Balaševićeva Solitera iz 1989.) Najživotnijim mi se momentom čini samo poantiranje priče. Zapravo, gorko je istinit preokret u kojemu Omer pristaje na Mladenov aranžman life-sharinga. Vjerovali ili ne, takav je doista balkanski ponos! Jer, „onaj tko je spreman pola dana stajati u stavu mirno pred ideološkim vođom, za svoje će dijete (ali i na zavist sredine), prodati dušu marketinškom vragu“ (pa i urbanom Srbinu). Je li globalni antikapitalistički angažman, a kao mamac za kratkovidnu evropsku liberalnu ljevicu – samo po sebi nešto suspektno? Ili je to pak možebitno masovno, narodno gledanje ovoga filma?
O estetskim i ideološkim koordinatama filma ne bih umio izreći neku rezolutniju procjenu, a na koju se, pak, odvažio već spomenuti filmski kritičar (kojeg inače vrlo cijenim!). Od Dragojevića zasigurno ne možemo više očekivati kreativne uzlete poput Nismo mi anđeli (1992), ponajviše Rana (1998), pa i s Lepa sela lepo gore (1996). No, nakon kod publike neprihvaćene anti-herojske groteske Sveti Georgije ubiva aždahu (2009), Dragojević se s Paradom okrenuo želji za širim tržištem, pa bilo ono i svejugoslavensko. Atomski zdesna nastavlja tim trendom, (makar i karikirano) obraćajući se – sve prije negli bezazlenoj, a rekao bih da je ovdje riječ i o puno opasnijoj pošasti – marketinškom brainstormingu, updejtimgu, pijaringu, lajfkoučingu... Pa onda i daunloadingu, brifingu te konačno life-sharingu? Narod je ionako već sve to popušio, a Dragojević ga tek poziva u kino da to gleda i zabavi se (na svoj račun)! Može li mu se to zamjeriti?
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 29. travnja 2014.
