Ovo je već peta filmska ekranizacija Zvončice u nizu (Zvončica, Izgubljeno blago, Veličanstveno vilinsko spašavanje, Tajna krila), ne računajući originalni Petar Pan film iz 1953. u kojem je ova mala common fairy, prema riječima njena tvorca J. M. Barrieja, samo sporedni lik, baš kao uostalom i u književnom predlošku. Njeno multiplo suvremeno uskrisivanje korijene vuče još od originalne postavke komada na pozornicu 1904., kad ju je na interaktivnim viktorijanskim kazališnim daskama uvijek nanovo spašavala publika svojim uzvicima Vjerujem u vile!
Koristeći se upravo Barriejevim opisom Zvončice (tinker – kotlokropa) kao popravljačice lonaca i kotlića, Disneyevci su isti mudro iskoristili kao premisu u kreiranju vlastitog mischievous spritea – przičavog i temperamentnog, ali u osnovi dobrodušnog karaktera koji je od brendirane disneyevske ikone i maskote (simbol Disney magica) u međuvremenu prerastao u moćnu i impresivnu franšizu Disney Fairies, s Zvončicom u središtu ostalih animiranih joj družica. No, malo je tu istinske mašte, čarolije ili iskrenih emocija i najviše zapanjuje zapravo Disneyeva nepresušna sposobnost unovčenja i industrijalizacije magičnog i čarobnog. Povrh svega, riječ je tu o korektno no rutinski formulaično odrađenom poslu, indiferentnom i plitkom komadu doduše spektakularnim natopljene zabave, koji će ciljanoj publici zasigurno osigurati prolaznu ali ipak nepamtljivu razbibrigu.
Doduše, fairytopijska saharinska zasićenost Zvončica-serijala koja ju je dosad strogo separirala kao filmove za djevojčice, u ovom dijelu donekle se balansira muškom, dječačkom piratskom podtemom u naraciji s vrlo sparrowskom vilom alkemičarkom Zarinom, što je čini pogodnom za kategoriziranje kao obiteljskog Darlings filma. Dakle, tipični, blještavi i efektni, naenergizirani i živahni Disney, iako nikako ne u svom najboljem izdanju, s naglaskom na girl-power i poruke o vrijednosti i važnosti prijateljstva, omotan u pomalo retro, swashbucklerski celofan a koji pokušava funkcionirati kao ekspandirana referencijalna mitologija, prequel knjiškog Petra Pana, s introdukcijom mladog Jamesa Kuke i drugih znanih Nigdjezemskih likova. Tako je Zvončica s papira prešla poprilično zanimljiv put – od teatarskog svjetlašca na sceni koje se glasa neverbalno, zvukom praporastih zvončića do animacijske inkarnacije Margaret Kerry; bolje bi stoga možda bilo, cjelokupno nas iskustvo uči, da je evoluirala u kakvu alternativniju i mračniju, Froudovu pixieliku inačicu, no to bi u današenjm ultra-light konzumentskom društvu zahtijevalo istinski goleme količine vilinskoga praha.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 26. travnja 2014.