Krajem šezdesetih i na samom početku sedamdesetih kada je japanski radikalni umjetnik Ushio Shinohara odlučio potražiti sreću u New Yorku taj je grad nosio stigmu svjetskog središta pop-art zbivanja. U isto su vrijeme u američkoj metropoli u sjeni djelovali i umjetnici koji su drastično pomicali granice slikarstva. U Neue Galerie u Grazu krajem 2007. nakratko se zaustavila putujuća izložba američkih slikara iz tog razdoblja pod nazivom High Times, Hard Times (u slobodnom prijevodu Vremena teška i otkačena). Izložba je predstavila autorske pozicije iz razdoblja neposredno prije dominacije konceptualne umjetnosti u širim, svjetskim okvirima. Među imenima na izložbi u Grazu, dakako, nije bilo Shinoharina, unatoč toga što je slikao boksačkim rukavicama natopljenim bojom, udarajući žestoko u platno pričvršćeno na čvrstu podlogu. Boksački je akcionizam mogao komotno proći spomenutu selekciju, no njegov je protagonist bio osuđen na autsajdersku poziciju iz nekoliko razloga. O njima, nehotimično govori dokumentarni film Zacha Heinzerlinga Slatkica i boksač (Cutie and the Boxer) iz 2013.
Heinzerlingov redateljski debi fokusirao se na životnu priču dvoje brooklynskih umjetnika-autsajdera. Ona (priča) polazi od činjenice o velikojdobnoj razlici između japanskog umjetnika koji na početku filma slavi osamdeseti rođendan i Noriko koja je, za razliku od znatno starijeg ali vitalnog supruga, u New York došla studirati umjetnost, međutim nabasala je na Ushioa te se prepustila sudbini domaćice i umjetnice u njegovoj sjeni. Mladi redatelj iz Brooklyna film će završiti zajedničkom izložbom supružnika na kojoj je Noriko konačno privukla pozornost zajedničkog galerista i posjetitelja koji su došli na otvorenje. Tvrdoglavi Ushio je sa svojstvenom suzdržanošću prihvatio činjenicu da se strpljiva Noriko napokon izborila za ravnopravan tretman u galeriji. U samoj završnici redatelj će, vrlo vjerojatno, nagovoriti svoje protagoniste na metaforu o ravnopravnosti. Oboje su navukli boksačke rukavice omotane spužvama, umočili ih u boju i započeli umjetnički meč u kojem nema pobjednika. Samo dvoje protagonista umrljanih bojom zbog primljenih udaraca. Ista filmska metafora obuhvaća i razmjenu silnih udaraca u njihovoj svakodnevici, s druge strane umjetničkog posla.
Slatkica i boksač je dva mjeseca prije dolaska na repertoar Dokukina premijerno dva puta prikazan na jubilarnom Zagrebdoxu u sekciji Biografski dox. Bio je pokazan već drugog dana festivala u kasnom terminu umjesto Čućićeva administrativno zabranjenoga naslova Mitch – dnevnik jednog šizofreničara. Drugim riječima, hrvatskog su autsajdera na zagrebačkom festivalu zamijenila dva japanska stacionirana u Brooklynu. Pojava Shinohare u prvim kadrovima filma upućenijeg će poznavatelja dokumentaraca podsjetiti na još jedan blizak slučaj njujorškog autsajdera iz filma Linde Hatendorf Mirikitanijeve mačke (The Cats of Mirikitani) koji je na 9. Motovun Film Festivalu 2007. dobio posebno priznanje. Doduše, velika je razlika u strategiji dva redatelja – Linda je filmom doprinijela socijalnoj preobrazbi njujorškog beskućnika-slikara dočim je Zach samo pratio socijalne nevolje svojih protagonista. Niti ih je ublažio niti je pokazivao neku namjeru u tom pogledu. I Shinohara je poput svog prethodnika Mirikitanija, sakupljač kartonskog restlas njujorških ulica. Mirikitani se hvalio kako je kuhao za Jacksona Pollocka dočim je Shinohara boksanjem želio nadjačati američki obrazac dripping-slikarstva.
U jednom trenutku s neodobravanjem će govoriti o predgovoru kataloga u kojem njega i Noriko uspoređuju sa slavnim američkim umjetničkim parom – Jacksonom Pollockom i Leeom Krasner. Oba su japanska umjetnika unatoč poodmaklim godinama pokazivali izuzetnu vitalnost i oba su gajila privrženost mačkama. Na prošlogodišnjoj, sedmoj po redu Filmomaniji u kinima Kaptol centra bio je prikazan francusko-japanski film redatelja Abbasa Kiarostamija o vezi između umirovljena profesora i mlade studentice koja radi kao eskort djevojka. Redatelj je medijski pomno razradio optiku igranog komada. Bila je sofisticirana i proporcionalna strategiji redatelja-voajera koji polagano ljušti sloj po sloj perverznih nakana i postupaka svojih protagonista. Kao netko zaljubljen (Like Someone in Love) posve je drugačijeg težišta negoli Heinzerlingov dokumentarac, međutim intrigantno je to da se njegov emotivna figura starac-i-učenica doista zbiva usred Brooklyna. Kao da je japanski društveni obrazac za sva vremena i prigode te je jednako neumoljiv na krajnjem Zapadu kao što je to u Zemlji izlazećega sunca.
Noriko i Ushio se nimalo ili vrlo rijetko služe engleskim jezikom. Ona mu pomaže u komunikaciji s galeristima i eventualnim kupcima. Njihovo društvo su mahom žitelji New Yorka japanskog podrijetla ili korijena. Posve je logično da povremenim odlascima u Japan slikar u boksačkim rukavicama namiče sredstva za plaćanje računa i kupovinu namirnica prodajući tamo pop-artikle – motocikle od kartona koji nalikuju egzotičnim zvijerima. Posve je logično da njegova alkoholna opijanja u prošlosti, obavezno u društvu sunarodnjaka nisu išla na ruku umjetničkoj sreći u New Yorku. Socijalna inteligencija slikara-boksera vjerojatno je bila dostatna za jedan Tokijo, ali ne i za sofisticiranu scenu u američkoj metropoli. Njezin će se predstavnik nakratko pojaviti u slikarevu ateljeu, primjerice u liku nakaradne kustosice iz Guggenheim muzeja, kako bi u ime te institucije kupila jednu boksačku sliku. Ne bilo koju, nego „neku koja ima snažnu povijesnu pozadinu“. Iz njezina je ponašanja bilo posve jasno da od kupnje neće biti ništa. Ispred filmskih kamera izvela je nekoliko kustoski intoniranih baletnih figura u svrhu samopromocije, i ništa više od toga.
Heinzerlingov dokumentarac ponajprije je fokusiran na odnos između dvoje umjetnika, njihovu kuhinju i radni prostor. Sve ostalo je u drugom planu – poznanici se gotovo i ne vide, a njujorška je umjetnička scena izvan redateljevih gabarita. Pa ipak u tako usko položenom okviru Heinzerling iznenađuje konstrukcijom priče o emotivnoj vezi između Ushioa i Noriko. Njezina je začudnost u medijskom smislu posljedica animiranih sekvenca iz fiktivnog dnevnika u kojem Noriko sebe zove Cutie (Slatkica). Sanjarije o odnosu s Boksačem izlaze iz okvira stvarnosti jednako kao što su njihove slikarske figure prerasle svoj okvir i otišle u smjeru stripa. Na zajedničkoj izložbi pod nazivom Love is… Roarr pseudobiografski će dnevnik preskočiti još jednu formalnu stepenicu – Noriko će ga na licu mjesta, u galeriji, prevesti u zidnu sliku. Premda je redatelj, između ostalog, koristio i stari američki TV prilog o dolasku Shinohare u New Yorkte autentične snimke njegova pijanstva u prošlosti – slobodno se može konstatirati kako je žena iz sjene ostavila dublji trag na njegovu filmsku formaciju nego li žestoki udarci boksačkim rukavicama u slikarsko platno.
© Željko Kipke, FILMOVI.hr, 18. travnja 2014.