Čovjek je rodno biće. Ali, čovjek je i stvorenje koje je određeno svekolikim društvenim odnosima (Marx). Ergo, suvremenije, rod/spol je konstrukcija u kojoj bivamo u društvu (J. Butler). Na neki način, igramo uloge prema obrascima koje su nam zadali društveni međuodnosi. Matrijarhat, patrijarhat, (deklarativna) ravnopravnost spolova, sve se to, međutim, danas prelijeva u „posthumano, transhumano... artificijelno“ (Castells). U vremenu kada će neoliberalni slogan reći nešto poput: „There is no such thing as Society.“ i „There's no Alternative“ (M. Thatcher), povratak rodnome/spolnome identitetu mogao bi imati i subverzivni potencijal. Ipak, bi li se tako nešto moglo izreći i o filmu Guillaumea Galliennea Mamin dečkić (Les garçons et Guillaume, à table!, 2013)?Sve prije negoli to! Radi se tek o obiteljskoj priči o izlasku na pravi put.
Tragikomična ispovijest rečenog francuskog teatarskog i filmskog glumca, govori o nam o osvještavanju i prihvaćanju svojega rodnog određenja. Film-prvijenac, adaptiran prema navlastitoj kazališnoj monodrami iz 2008., pokušava dati odgovor na pitanja što je to konstrukcija rodnog identiteta: što znači biti muškarac i kakva je uloga žena u svijetu. Može li žena biti zarobljenom u tijelu muškarca? I... može li se biti, ujedno, i muškim i ženskim stvorenjem. U vremenu već spomenute fluidnosti i hibridnosti identiteta, ova su pitanja podrazumijevajuća. Ali... Mamin dečkić, ponavljam priča je o izlasku na pravi put.
Gallienne će nam podastrijeti vrlo pitak i empatički postavljen film. Pet Césara – među kojima i onaj za najbolji francuski film 2013. godine – dokaz su tomu. Vrlo uvjerljivo realizirana dosjetka u kojoj Guillaume tumači samoga sebe, ali i svoju posesivnu majku dati će ovome ostvarenju višedimenzionalnost. Pokušavajući se izboriti za svoje mjesto u tradicionalnoj francuskoj obitelji višeg srednjeg staleža, protagonist će morati iskušati sve rodne stereotipe, e da bi se konačno situirao kao heteroseksualac. Ali, on će „postati muškarac“ uživljavajući se i u sve tajne „bivanja ženom“. Koliko znate ljudi kojima se takvo nešto desilo? Vjerojatno ne previše, ali... to su osobe koje možemo smatrati baš ispunjenima. Jer, koji muškarac ne bi volio saznati koja je to ženska žudnja – što žena hoće? Tu smo već na skliskom tlu psihoanalize.
Zemlja u kojoj je Lacan prestrukturirao izvorni Freudov nauk, trebala bi nam biti prirodan okoliš za razrješavanje tajni vezanih uz pitanja što nam ih ostavlja ta disciplina propitivanja ljudske duše. Pa, koliko se u svemu tome snalazi Guillaume Gallienne? Ima li on odgovor na pitanje seksusa, pardon, rodnog identiteta? Naravno, ne treba od jednog dramskog umjetnika zahtijevati previše. Nećemo u Maminu dečkiću stoga susresti mnogo od Lacana, pa ni od Judith Butler. Međutim, filmska evolucija naslovnog junaka filma ići će u smjeru sveuvažavajućeg društvenog konsenzusa. Kakvog, pak, sad konsenzusa? Rekao bih, Gallienne stvara jedan i više negoli politički korektan film. Naime, iako se protagonist prepušta svojim „rodno devijantnim inklinacijama“, on ipak – po treći put! – izlazi na pravi put.
Iako se Guillaume savršeno uživljava u – od majke mu namentnutu – ulogu curice, ona će ipak na kraju postati On. Kako? Naravno, snagom ljubavi. Koliko god to zvučalo patetičnim, ali i prihvatljivim razrješenjem rodno/spolne zavrzlame autorove samoispovijesti – toliko na pojavnoj, dramatrurškoj razini djeluje i pomalo... razočaravajućim.Konstrukcija filmske priče isprva je posve inventivna. Na samome početku vidimo reprezentacijsku zbrku, ali koja obećava vrlo nekonvencionalan film. Dramaturški, pak, Mamin dečkić naginje prema komediji, ali i sa satiričkim momentima glede ustaljenih društvenih stereotipa.
Tako su i sekvence u đačkim internatima prepune humornih momenata koji nas uveseljavaju time što prepoznajemo protagoniste prema obrascima njihova ponašanja. Tako, primjerice, u vojnom ustrojstvu internata, naravno, stoji i Križ. Signum je to bezrezervne povezanosti između ove dvije stožerne institucije. (Žižek bi zlobno primijetio da su i Crkva i Vojska utemeljene na latentnoj homoseksualnosti!) Uspjelije su, pak, sekvence s psihoanalitičarima, a posebice one u Njemačkoj, gdje protagonist podnosi teutonsku masažu arijevskog terapeuta i klistiranje kao gubitak nevinosti od prave germanske Walküre. Ludwig Bavarski biti će pak intelektualnim ovjeroviteljem prepoznavanja navlastite seksualnosti!No, nakon tih dramski duhovitih sekvenci, uslijedit će svojevrsni fabulativni smiraj. Rekao bih, ničim izazvan... Jer, ukazivanje Guillaumeove buduće odabranice Amandine (Clémence Thioly) jednostavno, narativni je rez koji nije opravdan nijednim uvjerljivim razlogom, negoli – zaljubljenošću.
Evolucija je to protagonista koja je, čini se ustupak, prosječnom straight kino gledatelju. Pa čak i ako se to samom autoru u životu doista tako dogodilo! Nagli završetak filma u kojemu se Guillaume izvlači iz sjene/lika svoje Maman, pak, neuvjerljiv je pokušaj poantiranja filmske pripovijesti. Jednostavno, u razvijanju dramskoga postava redatelj je bio unekoliko nestrpljiv. No, Mamin dečkić zabavan je i u dosta momenata humoran film o sazrijevanju. Je li mogao biti i nešto više? Vjerojatno jest... Ipak, Guillaume Gallienne je curica, pardon, dečkić, zapravo dijete s kojim bez dosade provodite sat i pol u kinu!
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 18. travnja 2014.