Nakon izvrsnog Kraljevstva izlazećeg mjeseca (2012) Wes Anderson odlučio je ostati na bajkovitim stazama. Film nadahnut književnim opusom Stefana Zweiga ponovno je smješten u zamišljenu prošlost, ali nije lišen referenci na stvarna povijesna zbivanja, što znači da djelo ipak uključuje određeni politički kontekst, kao što mu prethodno djelo nije bilo lišeno društvenoga konteksta. Kraljevstvo izlazećeg mjeseca bilo je smješteno na zamišljeni američki otok, a Hotel Grand Budapest situiran je pretežito u zamišljenu naslovnu građevinu te zemlju na rubu istočne Europe. Oživljavanje neuhvatljive prošlosti redatelju je poslužilo da se na maštovit i njemu svojstven način poigra vizualnim segmentom djela, napose scenografijom i kostimografijom, što inače predstavlja jedan od bitnih zaštitnih znakova njegove filmografije, u kojoj su neobične odjevne sklonosti protagonista pretežno označavale njihov izmješten status. Za projekt je ponovno okupljena dojmljiva ansambl glumačka postava, čije upečatljiva ostvarenja doprinose živopisnosti cjeline i specifičnoj atmosferi filma, a posrijedi su Ralph Fiennes, Tom Wilkinson, Jude Law, Edward Norton, Tilda Swinton, Bill Murray, Jason Schwartzman, Harvey Keitel, Jeff Goldblum, Willem Dafoe, Adrien Brody, F. Murray Abraham – da spomenem samo neke od njih.
Anderson nikada nije krio svoju sklonost prema pastišu, a iznika nije niti ovo djelo koje svoje brojne utjecaje crpi iz bogate riznice filmske klasike, napose u rasponu od komediografskog do pustolovnog žanra, koji se neprestano, tijekom dinamičnih sat i pol, isprepliću i ukrštavaju. Posebna referentna točka autoru je opus Ernsta Lubitscha, o čemu dodatno svjedoči smještanje filma u zamišljenu istočnoeuropsku zemlju kao i veliki naglasak stavljen na vizualnu sofistciranost, eleganciju i stiliziranost. Posezanje za elementima komedije pomoglo je da se melakolično ozračje filma, temeljeno na iskorijenjenosti i osamljenosti te naznakama prijeteće ratne situacije, zaogrne dohovitim razmatranjima i humanim porukama. Film nije lišen niti mračnoga humora ostvarenog kroz niz referenci na nadolazeći totalitarni režim što predstavlja alegoričan prikaz nacističkoga horora. Hotel koji je predstavljao ljepotu i živost, tako se, kaže jedan od likova, pretvara u kasarnu, a nasljednici Madame D. (Tilda Swinton) izgledaju kao karikirani pripadnici Gestapoa. Pustolovni segment dodatno je podcrtao odnos između upravitelja hotela Gustava i hotelskog potrčka Zero Moustafe jer kako djelo odmiče, gledatelj sve više shvaća da drugi ponavlja životni put prvoga te da obojicu donekle određuje zagonetna i problematična prošlost.
Naracija filma je uslojena. Djelo se otvara u imaginarnoj istočnoeuropskoj zemlji u kojoj djevojka posjećuje spomenik najuglednijeg državnoga pisca te započinje čitati roman The Grand Budapest Hotel. U navedeni okvir umetnuto je piščevo (Tom Wilkinson) izravno obraćanje čitateljima / gledateljima, a u njega je pak umetnuta priča o ranijem piščevu (Jude Law) posjetu tada već oronulom Grad Budapest Hotelu, koji je pred zatvaranjem, te susretu s njegovim vlasnikom Moustafom (F. Murray Abraham). Pretežni dio priče otpada na Moustafinu ispovijed o njegovim počecima u hotelu, nesretno skončanoj ljubavnoj priči i preuzimanju vlasništva nad njim. Ova je pripovijest isprepletena s piščevom i Moustafinom večerom u hotelu, tijekom koje dolazi do iznošenja središnje priče. Stoga je jednim dijelom Andersonov film i djelo o pripovijedanju te snazi same priče jer niz dijegetskih razina unutar okvira predstavljaju svojevrsnu vizualizaciju sadržaja imaginarnoga romana. Narativna struktura dodatno je usložena inventivnim korištenjem voice overa. Takvim slaganjem naracije dodatno se pojačava bajkovitost ozračja te se postiže dojam pomaknute stvarnosti, što je posebice istaknuto nizom tipičnih adersonovskih bizarnih detalja, poput prikaza solidarnosti između osoblja različitih europskih hotela, koji djeluju kao neobično tajno društvo.
Dva su središnja aktera priče – Gustave (Ralph Fiennes) i Zero Moustafa (Tony Revolori), a preko njihova odnosa redatelj u priču umeće humorne i emocionalne akcente koji proizlaze iz ekscentričnosti prvoga te neiskustva drugoga. Humane su ideje vrlo suptilno utkane u djelo te bi u manje spretnoga redatelja izgledale kao tendenciozno iznošenje pouke, što je u Hotelu Grand Budapest vješto izbjegnuto upravo korištenjem modusa pastiša i specifične bajkovite atmosfere. Iako je uočljivo više nego u prethodnim redateljevim ostvarenjima da je primaran naglasak stavljen na zabavu kroz posvetu prošlim filmskim i književnim vremenima (što nije negativna opaska jer zabava je uvijek dobro došla ako je promišljeno i pametno ostvarena), film možemo iščitati i kao malu parabolu o humanosti. Protagonisti u turbulentnim političkim okolnostima uspijevaju nadvladati zamke različitih predrasuda te pokazati i očuvati svoje ljudske vrline.
Posrijedi je djelo koje u Adersonovu opusu ponajviše počiva na formi i vizualnom aspektu, što se ne očituje samo u ranije spomenutom osobitom baratnju kostimografijom i scenografijom, nego i bogatim korištenjem niza drugih strategija poput brzih zoomova i ekpresivne montaže, stop-motion tehnike te podjele priče u poglavlja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. travnja 2014.
