Nick Hornby se posljednjih dvadesetak godina nametnuo kao vrlo popularno ime suvremene, popularne britanske književne scene, čiji su romani postali bestseleri. Jednostavan i prijemčiv stil svakako je imao veliki utjecaj na čitanost njegovih djela, a idejno-tematska nepretencioznost te razmatranje popularnih tema kao što su nogomet ili pop glazba te problematika odrastanja, emocionalni i obiteljski odnosi sagledanih kroz prizmu (ne)prihvaćanja odgovornosti odrasle životne dobi, pribavili su autoru veliki broj poklonika diljem svijeta. Na navedeno nije mogla ostati imuna niti britanska filmska industrija pa su se producenti potrudili iskoristiti komercijalni potencijal što su ih Hornbyjevi romani nudili te ih prekrojiti u dugometražne filmove.
Kvaliteta književnih predložaka nikada nije predstavljala bitnu prepreku za otkupljivanje prava na ekranizaciju. Najvažnije je uvijek bilo da je priča koliko-toliko uvjerljiva te da može funkcionirati u filmskome mediju. Proces adaptacije bi ionako više trebao predstavljati nadopisivanje ili interpretaciju predloška, nego njegovo doslovno prenošenje u novi medij. Problem, međutim, s Dužim putem do dna je upravo u samoj priči pa je ovaj film zoran primjer što se događa kada književno djelo ogolite na njegovu osnovu te je ne uspijete na odgovarajući način oblikovati u filmskom mediju. Tanašna priča je u romanu još mogla fukcionirati ako je uspješno zakamuflirana odmjerenim dijalozima te spretnim spojem humornih i emocionalnih naglasaka, no u trenutku kada isključivo morate ovisiti o njoj jer niste sposobni vješto nadograditi primarnu konstrukciju, izloženi ste nizu nepremostivih problema.
Stoga treba krenuti od onoga što imamo, a to je niz stereotipnih situacija i likova, na temelju kojih je zaplet građen. Očito je Hornby krenuo od tipičnih postavki popularne psihologije ne bi li se njegovi potencijalni čitatelji lakše mogli poistovjetiti s likovima i situacijama u kojima su se našli: božićno-novogodišnje razdoblje za mnoge je ljude najdepresivniji dio godine, a pomalo ih možemo i razumjeti jer kičaste i sentimentalne medijske poruke o obitelji, zajedništvu i inome jednostavno nikoga ne mogu zaobići. Nije teško pretpostaviti da će onda drugo najdepresivnije razdoblje biti vezano uz još jedan izrazito fabriciran dan – Valentinovo. Na taj dan nitko nije pošteđen bljutavih i srcedrapateljnih medijskih poruka i inih eskapada. Zasigurno pogađate: posrijedi je vremenski okvir filma, odnosno njegove priče, u kojem se četvero protagonista na Silvestrovo nastoji baciti s nebodera zbog svojih živornih nezadovoljstava. Igrom se slučaja svi zateknu u isto vrijeme na istom mjestu te si time međusobno osujete planove. Dogovor je, preciznije, sklopljeni pakt, da se nitko neće ubiti sve do Valentinova. Hornby za roman, datumski gledano, očito nije mogao odabrati predvidljivije dane, a sudeći prema aktantskoj stukturi priče, niti tipove karaktera, što je urodilo nizom generičkih situacija.
Pierce Brosnan usiljeno glumi narcističkoga i bivšega radijskoga voditelja koji je nakon afere s maloljetnicom ostao bez posla, obitelji, novca i dostojanstva, s čim se ne može pomiriti. Posebice s potonjim dvijema stavkama. Za neinspirativnu glumačku kreaciju ne možemo ga kriviti jer njegov je lik krajnje traljavo i odveć karikirano koncipiran pa gubi na zanimljivosti i živosti. Toni Collette je uskrsnula u ulozi sredovječne kućanice iz srednjeg sloja koja pati od nedostatka bliskosti te joj je život ograničen na brigu oko hendikepirana sina Mattyja. Niti njezin lik ne uspijeva iskočiti iz stereotipnih kalupa skučene i neugledne kućanice iz londonskog predgrađa. Imogen Poots napadno pokušava biti dopadljiva u ulozi neprilagođene kćeri britanskoga političara, premda njezina motivacija obiteljskom traumom više djeluje kao napadna dosjetka, nego što doprinosi uvjerljivoj motivaciji lika. Aaron Paul bezlično tumači J. J.-a, depresivnog Amerikanca i neuspjela glazbenika odveć sklona suicidalnoj depresiji.
Protagonisti različitih životnih stilova i društvenih pozadina tako su dovedeni u isti kontekst, ne bi li se njihove interakcije i nesporazumi mogli iskoristiti za humorne akcente. Scenarist Jack Thorne trudi se unijeti u scenarij natruhe društvene satire, iako mu to nije osobito pošlo za rukom. Problem je što Thorne nije znao kako tanašnu priču i odveć tipizirane Hornbyjeve likove scenaristički prekrojiti i obraditi na odgovarajući način te im udahnuti potrebnu živost i kompleksnost. Predvidljivost pojedinih scenarističkih rješenja, poput J. J.-eva tenerifskog provoda za jednu noć s novinarkom na tajnom zadatku, također je odmogla djelu. Rutinska režija francuskoga redatelja Pascala Chaumeila, inače poznatijega po konfekcijskim romantičnim komedijama Srcolomac (L'arnacoeur, 2010) i Savršen plan (Un plan parfait, 2012), film je dodatno učinila bezličnim i nemaštovitim.
Cjelina je usiljena i neduhovita, razvučena i antiklimaktična. Gledatelj se nakon devedeset minuta provedenih u kinodvorani, koje zaista djeluju kao mala vječnost, s pravom može zapitati zašto protagonisti nisu na početku skočili s nebodera i poštedili nas nepotrebna mrcvarenja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 14. travnja 2014.
