Bježimo od briga, obveza, neugodnosti, od svega onog što nam predstavlja problem. No, osim što ne možemo pobjeći od samih sebe, ne možemo pobjeći ni od – prošlosti. Ona nas dostiže tamo gdje je ponajmanje očekujemo, tamo gdje bismo je najmanje željeli, izvire iz mračnih zakutaka naše podsvijesti i... prijeti nam. Prošlost je neprijatelj svakog našeg samozadovoljstva i naizgledne sreće...
O toj i takovoj prošlosti govori i šesti cjelovečernji igrani film Asghara Farhadija, Prošlost (Le passé, 2013). Prvo je to djelo ovog autora nastalo izvan matične zemlje u francusko-talijanskoj koprodukciji. Na neki način, Farhadiju se konačno otvorila međunarodna karijera, nakon neprijeporna trijumfa i Oscara, koji je osvojio za svoj prethodni film. Priznajem, Nader i Simin se rastaju (Jodaeiye Nader az Simin, 2011) očarao je i pisca ovih redaka. Prošlost govori o Irancu koji se nakon četiri godine odsustnosti vraća iz Teherana u Pariz. Tamo se treba razvesti od Anne-Marie, žene s kojom odavno ne živi. No, njegov će povratak u Pariz probuditi cijeli niz zlih duhova prošlosti. Ahmad (Sami Mossafa) će u susretu s Marie (Bérénice Bejo) otkriti da njegova bivša supruga živi s novim odabranikom – ponovno imigrantom! – Samirom (Tahar Rahim). Uz Marieine dvije kćerke iz prvoga braka s Ahmadovim prethodnikom, u obitelj će useliti i Samirov petogodišnji sinčić Fouad. No, presudni agens Farhadijeva filma biti će Samirova supruga Celine, koja je već osam mjeseci u komi, na aparatima. Ona će se pojaviti tek u posljednjoj sekvenci filma, doslovce u njegovu zadnjem kadru filma, kao prošlost sàma.
Farhadi, kao i u Nader i Simin – ali što je bilo temom još dva njegova filma! – ponovno govori o razvodu. Stoga će, na neki način, motiv rastave braka biti jednom od konstanti njegove autorske poetike. Ne radi se ovdje tek o sudskoj proceduri građanske parnice, stvar je mnogo tragičnija. Riječ je o posvemašnjem otuđenju i nemogućnosti komunikacije. Nader i Simin se rastaju završavaju sa staklenom pregradom koja simbolički razdvaja protagoniste. Prošlost, pak, započinje sa staklenom pregradom! Marie u zračnoj luci gleda na pridošlog Ahmada, no ne uspijeva ostvariti kontakt pogledom s njime, sve dok se ne umiješa netko treći.
Pogled, kao neostvarena čežnja, dominira i mnogim drugim sekvencama filma. Tako će i pogled Lucie (Pauline Burlet) prema Ahmadu biti usmjeren na taj način što će ga pokušati nagovoriti da uvjeri majku da ne bude sa Samirom. Međutim, sve što će likovi u ovome filmu pokušavati učiniti, okrenut će se protiv njih. Farhadi upravo sablasno uvjerljivo niže slučajeve te nemoći. Ljubav, za kojom svi čeznutljivo stremimo, opterećena je proračunatošću u svim inačicama odnosa što ih uspostavljaju likovi u Fahadijevu filmu. Prošlost, pak, nameće teret s kojime se oni ne mogu nositi.
Posebice se zanimljivim u Farhadijevom filmskome postavu čine – djeca. Šesnaestogodišnja Lucie tako je lik koji će prouzročiti najtragičniji događaj filma. Želeći na neki način naškoditi majčinom novom odabraniku, ona će odaslati e-mailove Samirovoj ženi koji će dovesti do njezina pokušaja samoubojstva. Djeca su sve prije negoli nevina... (U jednome sam trenutku čak pomislio da je petogodišnjak Fouad namjerno prouzročio to da Samir otpušta svoju namještenicu u kemijskoj čistionici Naimu! Pomislio sam da je Haneke umiješao svoje prste!)
Kakav je dramaturški i vizualni postav Farhadijeve Prošlosti? U mnogočemu taj je postav zapravo teatraliziran. Osnovna dramaturška tenzija sadržana je u dijalozima i glumačkoj ekspresiji protagonista. Farhadi maestralno gradi napetost filma kroz postupno skidanje naslaga prošlosti. Prošlost je na neki način i film detekcije. Što je, ustvari, glavni uzrok nesreće likova u filmu? Tko je onaj pokretač koji je ponajviše kriv za njihovo nezavisno stanje?Je li to Marieina nestrpljivost i čežnja, Ahmadova davna depresija, ili, pak, Samirova neodlučnost kome pokloniti svoju ljubav i naklonost? Možemo li govoriti o nekom fatalnu usudu koji poput božje kazne pada na njih? Radi li se ovdje o fatumu onoga ljudskog, isuviše ljudskog?
Farhadi ne nudi odgovore, nego ocrtava. Nijedan lik u njegovu filmu nije neprijeporno dobar. Nijedan nije, bez zadrške, niti zao. Kao da se tu može primijeniti ona Wittgensteinova, „svijet je sve što je slučaj“. Vještina autorskog postupka iranskog redatelja sadržana je u nekom dubljem značenju riječi realizam. Ne, ne radi se o nekom poetskom realizmu. Može se reći da nam Farhadijeva Prošlost u dojmu što ga ostavlja kazuje kako je velik dio stvari što nam se dese u životu tek – patnja, realna, stvarna patnja. Smislenost čine tek maleni detalji. U filmu su to tek Ahmadova večera, razgovori s djecom, kratakotrajni pogledi čežnje... Umijećem što ga je pokazao već u Nader i Simin se rastaju, Farhadi nas i opet ostavlja s otvorenim krajem, daleko od bilo kakva razrješenja i odgovora na pitanja.
Ipak, nakon što sam odgledao Prošlost, čini mi se da ta poetika nema neki dalje. Nader i Simin se rastaju uvjerljivije mi je dokazao autorsko umijeće. Prošlost ostaje negdje na pola puta između psihološke drame i filma detekcije. Sve što nam preostaje iz komornog dramskog postava jest očaj stvarnosti prikazane u filmu. Ne možemo pobjeći ni od sebe ni od prošlosti. Kao da nam to govori i posljednji kadar filma u kojem Samir drži beživotnu ruku Celine.
No, Farhadi je na neki način upao u svojevrsni autorski manirizam. Ima li nečeg u međuljudskim odnosima što nije rastava i otuđenje? I je li vrijedno pokušati barem malo humanizirati dramski postav? Ipak, radi se o umjetničkom djelu koje je usmjereno i prema onome što dolazi. Očekujem neki Farhadijev film koji će izaći iz već pomalo manirističkog circulus vitiosusa. Da, da... preuzetno je. No, držim da Farhadi ima talenta i za jedan drukčiji film koji može otviti nadu!
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 4. travnja 2014.
